Pred nama je ponovno prilično zahtjevno i opasno razdoblje. Previše smo se opustili, kaže pulmolog Saša Srića, koji je radio u bolnici Dubrava na COVID odjelu i svakodnevno gledao borbu za život koju su vodili najteži bolesnici.
“Ono što me najviše zabrinjava jest to što nam dolaze sve mlađi pacijenti. Neodgovorno je ponašanje mladih, primjerice druženja na privatnim zabavama, što bih čak i kažnjavao, jer tu nije riječ o pravu na slobodu, i to zato što time ugrožavaju ne samo svoje živote nego i živote obitelji i bližnjih s kojima su u kontaktu. Pred nama je izazovan period i to ne govorim zbog plašenja, nego iznosim činjenične podatke. Sada dolaze sve mlađi pacijenti sa sve lošijom kliničkom slikom i to su mahom pacijenti bez komorbiditeta, kojima se klinički status pogoršava u nekoliko sati toliko da dolazi do urušavanja respiratornog sustava, neki, nažalost, završavaju i na respiratoru te umiru” govori pulmolog Srića za Večernji list te ističe da od samog početka pandemiju prati kao kliničar, prije svega internist i pulmolog.
“Od prvog dana pandemije uključen sam u ovu izazovnu problematiku radeći kontinuirano dva i pol mjeseca u objedinjenom Hitnom bolničkom prijmu KBC-a Zagreb na Rebru u periodu prvog i jedinog totalnog lockdowna u RH, susrećući se prvim slučajevima COVID infekcije pa potom i tri i pol mjeseca na poluintenzivnom odjelu COVID bolnice KB-a Dubrava te s pravom mogu reći da sam pozvan o ovoj temi puno toga reći. Eto, nažalost, predvidio sam sve scenarije, no ne pogađajući, nego noseći se stručnim znanjem i razgovarajući s vrsnim znanstvenicima i svojim prijateljima Ivanom Đikićem i Brankom Kolarićem te svojim profesorima Igorom Štagljarom i Zlatkom Trobonjačom i drugima”, kazao je Srića i dodao kako ga, iako je po stajalištima vrlo liberalan u ovom slučaju, mnogi ističu kao radikalnog.
Obolijevaju pretežno mlađi ljudi
“Zagovornik sam strogih i restriktivnih mjera prije svega zato što su, uz masovno procjepljivanje kao svjetlo na kraju tunela, bitne epidemiološke mjere, ali ne da bi se netko nad nama iživljavao, nego upravo zato što da se ovaj opasni virus širi kapljičnim putem i aerosolom, a velika okupljanja glavni su izvori zaraze. I dalje smatram da je u listopadu trebao biti strogi trotjedni lockdown, baš kao što i sada kada buja treći val, u kojem prevladavaju novi sojevi, pretežno britanski, trotjedni lockdown uz paralelno masovno cijepljenje smatram rješenjem za spašavanje zdravlja i života ljudi, očuvanje zdravstvenog sustava i kakve-takve turističke sezone. Portugal, koji je gotovo pobijedio pandemiju tim pristupom, treba nam biti primjer, kao i mali Gibraltar, Irska, ali i velike Australija, Novi Zeland i Kanada, ali uz istovremeno pridržavanje mjera naših sugrađana i izbjegavanje privatnih zabava “, govori Srića i ističe da obolijevaju pretežno mlađi ljudi, a hospitalizirani su prosječne dobi od 45 do 60 godina. Kod njih se naglo pogoršava respiratorni status pa smo, nažalost, svjedoci smrti 26-godišnje djevojke i toga da je 23-godišnji mladić bez komorbiditeta u KB-u Dubrava priključen na respirator.
Pulmolog Saša Srića među prvima se prijavio za rad u COVID bolnici Dubrava.
“Prihvatio sam izazov svog posla i vrlo brzo uhvatio poseban ritam rada u bolnici koja je praktički preko noći transformirana u COVID bolnicu i u trenucima kada je bilo pitanje hoće li preživjeti zdravstveni sustav, a uspjeli smo ponajprije zajedničkom voljom, humanošću i velikim pozitivnim nabojem i adrenalinom svih medicinskih sestara, liječnika, posebno naših specijalizanata i nas specijalista na čelu s voditeljicom Respiracijskog centra dr. Piskač, a istaknuo bih i veliki doprinos tada novog ravnatelja prof. Ivice Lukšića, koji je preuzeo bolnicu u teškim vremenima. Sve nas krasilo je veliko zajedništvo i veliko srce za sve pacijente o kojima smo se brinuli”, govori Srića opisujući svoje dane provedene na COVID odjelima.
Iskustvo rada u covid bolnici Dubrava
“Radni dan započinjao je jutarnjim sastancima, izvješćima o stanju i slobodnim krevetima, prijamima i otpustima te, nažalost, o broju umrlih, koji je tada iz dana u dan bio zastrašujući. Potom bi počele vizite i pripreme uz svakodnevne šale i međusobno podizanje morala, a potom oblačenje u skafandere pa odlazak na COVID odjele, u kojima smo nerijetko boravili i do pet sati u komadu, vodeći brigu o pacijentima; od vizite i apliciranja terapije do reakcija na nagla pogoršanja i premještanja pacijenata u intenzivne jedinice, u kojima su mnogi završili na respiratoru. Kako sam radio na tzv. “high flow” odjelu, u hodu smo stjecali znanja i vrlo brzo naučili raditi s ovim čudesno vrijednim uređajem koji isporučuje velike protoke kisika, i do 60 litara i 100%, a pritom su pacijenti pri svijesti i mnogi su upravo tako spašeni. Nakon izlaska i presvlačenja, slijedio je kratak odmor uz ručak i ponovno međusobno ohrabrivanje pa komunikacija s obiteljima, koje smo redovito izvještavali o stanju njihovih najmilijih jer smo bili jedina spona između pacijenata i obitelji. Bilo je tu puno noćnih dežurstava, a iz iskustva mogu reći da su noći i rana jutra bili razdoblja kada bi se često pogoršalo stanje naših pacijenata. Vedar duh, jak adrenalin, pozitivna energija i zajedništvo nisu nas napuštali i to je bio pravi timski rad “, naglasio je Srića, koji ističe i da je, koliko god bili naučeni na to da se nose sa smrću kao sastavnim dijelom života, a posebno svojeg poziva, bilo jako teških trenutaka.
“Iako sam po prirodi emotivac, ali i pozitivac, trenuci borbe pacijenata doslovce za svaki udah bili su izuzetno emotivno iscrpljujući za sve nas. Koliko je bilo veselja za svaki spašeni, toliko je bilo tuge za svaki izgubljeni život, jer ovakve smrti, u kojima se pacijenti guše pred vama, bilo je stresno gledati svima nama, a isto tako i priopćiti lošu vijest zabrinutim obiteljima, koje se uvijek drže za tračak nade i iščekuju dobru vijest. Svakodnevno smo komunicirali s obiteljima, izvještavali ih o realnom stanju i davali im vjeru i nadu, ali jako je teško priopćiti vijest o nečijoj smrti. To su trenuci u kojima, iako si dao sve od sebe, osjetiš neku nemoć, ali novi pacijenti i nove borbe zovu na nove izazove. Svakako je najteže bilo gledati borbu za svaki udah, umiranje, zabrinutost i strah u očima naših pacijenata, među kojima su mnogi samo htjeli vidjeti svoje najmilije. Mi smo im omogućavali i videopozive, a vjerujem da smo im svojom toplinom, podizanjem morala i šalama davali nadu i podizali borbeni duh da prežive”, kazao je Srića, ističući da mu je puno značio svaki slobodan trenutak izvan COVID odjela.
