Renesansa je epoha bunta, hedonizma, mudrosti i ega, a sve je to sadržano u liku Shakespearove Katarine, (ne)ukroćene goropadnice.
Tematiku lomljenja divljeg temperamenta neobuzdane žene 16. stoljeća redatelj Ivan Plazibat sjajno je učinio bezvremenskom – njegova je Katarina emancipirana feministkinja u hlačama, ogorčena na činjenicu da je njezin život samo smetnja i podloga udaji mlađe sestre Biance.
Dvije sestre koje balansiraju između ljubavi, ljubomore i zamjene karaktera sjajno utjelovljuju suverena Katarina Romac i izvrsna mlada studentica Ana Marija Veselčić. Ostatak odlično nijansirane komične postave čine Filip Radoš, Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdelić, Pere Eranović, Stipe Radoja, Nikša Arčanin, Luka Čerjan i Vicko Bilandžić.
Ima budala, uz dovoljan miraz!
Radnja originalne „Ukroćene goropadnice“ školski je primjer jednostavne komedije zabune: u borbi za ruku mlađe sestre Biance dva mladića od sebe rade budale, glumeći profesora filozofije i glazbe da se približe Minolinim kćerima.
Mladi Tranio (Nikša Arčanin), u svom nimalo renesansom, ali neviđeno smiješnom nastupu na hoverboardu, razmeće se novcem, dok Lucenzio (Stipe Radoja) cilja na surovi muški polugoli šarm. Simpatični Hortensio (Pere Eranović) nabada od rocka do Celine Dion da bi glazbom pronašao put do Biancina srca, dok Lucenzio šovinističkim uletima traži put do njezina donjeg rublja.
Prividno umiljata i suzdržana, Bianca svoje prosce mota oko maloga prsta, dok socijalno neprilagođena Katarina sve redom odbija i srdi svoga oca kojemu je njezino mišljenje zadnja rupa na svirali.
Žena je veliko zlo i nesreća. Otac rodi i othrani kćeri, a onda još mora platiti da se tog zla riješi!
Učinit ću od divlje Kate domaću Katu
Duhoviti i odlučni Petruccio (Goran Marković) isprva želi u brak iz pragmatičnih razloga – uz Katarinu ne ide konkurencija prosaca, ali ide sjajan miraz.
Bogato se oženiti znači sretno se oženiti, zaključuje prosac, nazvavši svoga budućeg punca „taticom“. Čuo sam da je dosadna svadljiva luđakinja, ali ako je to sve, lako ćemo.
Goropadna Katarina izudara nedužnog slabića Hortensija (Pere Eranović), što ipak ne obeshrabri njezina prosca Petruccia koji joj tepa „lijepa Kate, vražja Kate. Učinit ću od divlje Kate domaću Katu.“ Katarina svoga budućega muža prezire i vrijeđa, ali kemija je među njima neporeciva, što je zasluga fantastične glume Gorana Markovića i Katarine Romac.
Petruccio Katarinu vidi kao izazov koji može postati trofej, a on je njoj još jedan borac u nizu kojega može poraziti svojom nepokolebljivošću. Međutim, na dan vjenčanja Petruccio kasni, a kad se pojavi u najseljačkijem odijelu, zvecajući poput zvončara, Katarina se osjeća poniženo i prvi put u životu moli da je ne osramoti pred obitelji. Muž joj, međutim, daje do znanja da je ona sad njegovo vlasništvo i odvlači je sa sobom jer on je „gospodar onoga što je moje – moj konj, moj vol, moj magarac, moje sve.“
Obrnuta psihologija rezultira zaljubljenošću na koju nitko nije računao i scenom u kojoj sestre razotkrivaju svoja prava lica – slatka Bianca nastupa kao svojeglava koketa bez poštovanja, a goropadna Katarina kao ideal renesanse žene. Međutim, upečatljiv kraj predstave ostavlja otvoreno pitanje – jesu li sporazum, prilagodba i kroćenje uopće svedivi na istu rečenicu? Može li se ikada prestati biti goropadan? Je li ljubav labilna, a temperament stabilan?
Avangardna renesansa
Ivan Plazibat od Shakespearove je komedije napravio ono najbolje što je mogao – iščitao je u njoj aktualnu društvenu stvarnost. Prije svadbe ne govori se o ljubavi, nego o eurima; Petruccio traži usporedbu sa svinjom koja jede i nalazi je u ministrima, Tranio lebdi nad drugima jer ih je na društvenoj ljestvici nadvisio svojim hoverboardom – oznakom ekonomske moći; Bianca nosi ženstvenu ružičastu haljinu, a završava u neukusnoj zlatnoj toaleti; Katarina se iz hlača i muške košulje preodijeva u najraskošniju haljinu renesansne djeve; Lucenzio bijednu pirsku atmosferu potpaljuje bengalkama, a Petruccio svoju ženu kroti kao ljubimca – sokolica neće jesti dok se ne pripitomi.
Aktualizacija komedije koja naginje groteski čini je vizualno atraktivnom, a šekspirovski likovi i siže daju dovoljan odmak da je feminističke struje ne otpišu kao komad o degradaciji i nasilju nad ženama.
Sjajna scenografija Ozrena Bakotića izgleda kao metafora društva koje kroz staklene stijenke kafića voajerski (pr)osuđuje tuđe živote, a kostimografkinja Ana Marin izvrsno je pokazala kako odijelo nekad čini čovjeka, jer scene „mazanja očiju“ svima oko sebe uključuju samo kičasti elizabetanski ovratnik, korzet i neukrotivu zlatnu haljinu, kao za kockarnice Las Vegasa, u trenutku kad se Lucenzio kocka blagošću svoje neotkrivene goropadnice, dok ona prava skrušeno stiže na pozornicu, božanstvenija od Danteove Beatrice.
Komedija je to bez pravog protagonista, s likovima kakvi nas okružuju i danas, s humorom koji je jednako peckav kao i prije četiri stoljeća. Nadamo se da „Kroćenje goropadnice“, čiji naslov već mudro sugerira da radnja nije gotova, a stari prijevod nije precizan, još dugo ostati na HNK-ovim daskama, jer ni Shakespeare ni Plazibatov uradak nisu zaslužili postati relikt prošlosti prije nego što goropadnica zavede još mnogo generacija.
