Kada na bespućima interneta upišete naziv Plesnog teatra Glazbene mladeži Split nećete pronaći puno informacija, tek pokoju najavu koncerta i članak u lokalnim tiskovinama. To vas mora začuditi jer se radi o teatru koji sljedeće godine slavi 35 godina aktivnog rada, iza sebe ima na stotine nastupa u domovini i izvan nje, a kroz program njihovog baletnog studija prošlo je preko 4 tisuće djece.

Baletni studio Plesnog teatra Glazbene mladeži Split svoja vrata u prostoru Doma mladih otvorio je davne 1985. godine i od tada aktivno radi na učenju tisuća mladih plesača osnovama baleta i razvija njihovu ljubav prema plesnoj umjetnosti.

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez rada dvoje baletnih pedagoga i koreografa, gospođe Branke Ćiće Trumbić i gospodina Luciana Perića koji su kroz godine rada svoja znanja i iskustva prenosili novim generacijama djece. Iako je barba Luka, kako su ga od milja zvali polaznici, prije dvije godine preminuo i ostavio veliku prazninu na splitskoj baletnoj sceni, njegova djela i dalje izvode polaznici Plesnog teatra pod vodstvom tete Ćiće.

Našu sugovornicu u nastavku zvat ćemo teta Ćića jer, kako kaže, više se i ne odaziva na druga imena. Teta Ćića je od rođenja u baletu, s tri godine počela je plesati, a zbog ljubavi i predanosti plesu zajedno s barba Lukom osnovala je Plesni teatar (tada Muzičke omladine Split). Iz kazališta su otišli nakon dugogodišnjeg rada uz nadu da mladima mogu ponuditi nešto novo.

Branka Ćića Trumbić

– Davne 1985. godine ja i kolega krenuli smo iz HNK jer se nisam slagala s tadašnjim načinom rada i otvorili smo preko Muzičke omladine (danas Glazbena mladež) baletni studio. Mi smo s njima dosta surađivali pa je bivša ravnateljica obećala naći prostor, to je bio prostor u Domu mladih, a sada skoro 35 godina kasnije smo na istom mjestu. Prvih godina imali smo preko sto članova, a danas je to ipak nešto skromniji broj, poručila je.

“S ovim ne mislim prestati jer me drži ljubav djece, malih i velikih balerina”

Teta Ćića nam je rekla kako je do danas kroz baletni studio prošlo 4317 djece. Prve generacije polaznika sada su profesori, liječnici, nastavnici, piloti, ali i roditelji čija djeca upisuju balet ne samo zbog kulture teatra već i odgoja koji se odnosi na sve polaznike. Unutar i oko teatra nema alkohola i pušenja, a upravo je duhan nešto što balet ”ne podnosi”.

– Naš Plesni teatar je poprilično samozatajan, nismo baš eksponirani. Ono što nas izdvaja je naš rad i to se dobro zna u ovom gradu. Gradski oci imaju vrlo malo sluha za balet ili ga gledaju kao i svi ostali. Mene je za županijsku nagradu predložio neki drugi grad, a dite sam Splita gdje sam radila i još uvijek radim. S ovim ne mislim prestati jer me drži ljubav djece, malih i velikih balerina i ne predajem se lako, rekla nam je teta Ćića.

Rad Plesnog teatra se u potpunosti financira od članarina. Sve kostime za 35 godina predstava i koncerata su sami financirali, a sada ih pažljivo čuvaju u prostoru baletnog studija. Krajem svake godine u Hrvatskom narodnom kazalištu održe završni koncert koji dijelom financira Grad Split, a ostatak najma pozornice se pokriva od prodanih karata i gore spomenutih mjesečnih članarina.

Za jubilarnih 35 godina postojanja spremaju veliki koncert u HNK Split. Nama su otkrili što možemo očekivati, ali mi ka’ i u Velom mistu možemo samo potvrditi da će bit’ puno lipih stvari, ali više od toga ne smimo kazat!

Program niže baletne škole odvija se dvaput tjedno, a pred nastup svi polaznici znaju kako se na probe dolazi svaki dan pa čak i subotom. Kako kroz grad viđamo brojne reklame za svakakve baletne škole, tetu Ćiću upitali smo postoji li tolika zainteresiranost mladih za balet.

– Svatko misli da može voditi baletni studio. Netko tko je završio tečaj ili učio dvije-tri godine sada vrlo lako može naći prostor i otvoriti baletni studio. Kod nas se uči klasični balet i ja tvrdim da pravi klasični balet nema nitko nego HNK i mi. Razlika je u tome da u HNK ima preko 300 djece tako da na jednom satu mora biti 30-40 djece, kod mene ih bude najviše 10-15. Jednom prilikom su me zvali roditelji da im pogledam dijete od deset godina kako pleše na pozornici u Đardinu. Cura je imala neku kratku majicu, raspuštenu kosu, nokte u sto boja, umjetne tetovaže i ona sad tu pleše. Ja sam protiv toga. Mislim da netko tko pleše klasični balet nema što raditi na takvim pozornicama, zaključila je.

U razgovoru su nam se pridružile i tri polaznice ovog baletnog studija. Svaka s različitim ‘stažem’ u Plesnom teatru, ali sa zajedničkom ljubavi prema baletu. Blanka Šerić je u Dom mladih ušla sa sedam godina i pod mentorstvom tete Ćiće pleše već 14 godina.

– Balet me oduvijek zanimao. Prvo sam krenula u razna baletna studija, ali to nije bilo ono što sam ja gledala na televiziji ili u HNK. Moji roditelji su se raspitali i tako smo došli do ovog Plesnog teatra. Kada je krenula prva predstava znala sam da je to ono što sam tražila. Nastupali smo u HNK, svi u kostimima u istoj boji, sve je bilo po ‘pe-esu’. Nije mi nikada palo na pamet da mijenjam stilove plesa ili prijeđem negdje drugdje. Balet je ono što se meni sviđa, zaključila je Blanka.

U baletu su svi jednaki

– Balet je disciplina i među nama nema razlike. Ne može netko bogat imati zlatni triko, a ostali crni. Balet se radi u grupi koja funkcionira kao jedno pa te od malena uče da moraš pomoći onome do sebe koji kaska jer ne smije kaskati, ali te i uči da se ne smiješ isticati jer moraš biti dio grupe. To puno pomaže u razvoju djece i njihovom pogledu na svijet, rekla nam je Ana Mimica koja je dio baletne sekcije skoro od samih početaka. Upitali smo je što se promijenilo od njenih početaka pa do danas.

– Mijenjaju se generacije. Događaju se velike razlike od vremena kada sam ja bila dijete jer je tada vladao potpuni red i disciplina. Tu roditelji nisu sudjelovali i nisu se petljali pedagogu u odgoj. Danas ako povisiš ton na dijete, roditelji odmah reagiraju. Ista stvar se događa i u školama. Zato i dolazi do manjka upisa djece jer je balet strog i mora biti takav. Postoji puno baletnih studija kojima nedostaje disciplina pa jedan dan dođeš, drugi preskočiš jer ti se gleda film i slično. Balet je odricanje. U srednjoj školi sam se odrekla ekskurzije jer mi se možda mogla poklopiti s nastupom na otvaranju šibenskog festivala, poručila je Mimica.

Naša najmlađa sugovornica je 21-godišnja Vana Kondić koja je Plesni teatar upisala sa sedam godina, ali ljubav prema baletu gaji još od vrtićkih dana.

– Na balet sam krenula s pet godina, a Plesni teatar sam upisala po završetku vrtića kada me moja mama upisala kod tete Ćiće. Za mene je balet opuštanje, sat vremena bez mobitela i televizije. Samo klasična muzika i klavir. Prije i nakon baleta ima puno druženja i priče, mi smo cure uvijek tu jedna za drugu bez obzira na godine. U srednjoj školi sam imala i kratku pauzu od baleta, nisam nastupila na jednom koncertu i vratila sam se odmah nakon par mjeseci, nisam mogla bez plesa. Od malena te roditelji usmjeravaju, ali s vremenom se toliko vežeš i zavoliš da te balet sam vrati natrag, rekla nam je Vana.

Do kraja rujna otvoreni upisi za nove članove

Prostor baletnog studija gdje smo napravili razgovor bio je neuobičajeno tih jer traje vrijeme ljetnog odmora i upisa novih članova, ali već ovih dana to će postati mjesto okupljanja za stotinjak mladih balerina. Upisi za nove članove otvoreni su od početka rujna, a upisati se može od 18 do 20 sati u prostorijama Plesnog teatra Glazbene mladeži Split u Domu mladih ili preko kontakt brojeva koje možete pronaći na plakatu u prilogu.