Omišanin otišao na misiju u Ugandu: "Neka djeca nisu mogla hodati od gladi, a sanjaju samo školu i obrok"

Napustiti vlastiti dom i otići gotovo pet tisuća kilometara daleko kako bi pomagao ljudima koje nikada prije nisi upoznao nije odluka koju većina donosi olako. Za Omišanina Mihovila Tomasovića upravo je taj korak postao jedno od najvažnijih životnih iskustava.

Naime, prošle godine pridružio se misiji hrvatskog misionara don Jakoslava Banića u Ugandi, a nakon prvog povratka kući znao je da se ponovno želi vratiti.

„Kad sam se vratio, rekao sam sam sebi da ću opet otići ako budem imao priliku. Završio sam sezonu, skupio novac za kartu i ponovno krenuo“, prisjeća se.

Ukupno je u Ugandi proveo gotovo pet mjeseci. Živio je među lokalnim stanovništvom, pomagao u svakodnevnim poslovima misije, vozio bolesnike liječnicima, radio s djecom, sudjelovao u gradnji i iz prve ruke upoznao život u jednoj od najsiromašnijih regija zemlje.

GALERIJA

Kliknite za pregled

Kulturološki šok i prilagodba na drukčiju stvarnost

Najveći izazov po dolasku nisu mu predstavljali ni vrućina ni fizički rad, nego prilagodba na stvarnost koja se u mnogočemu razlikuje od života na koji smo navikli.

Nakon slijetanja u Kampalu, glavni grad Ugande, dočekao ga je kaos afričke metropole, no tek dolaskom u područje Karamoja počeo je upoznavati život kakav vode ljudi daleko od gradskih središta.

„Treba vremena da shvatiš kako ljudi žive. Nama su neke stvari potpuno normalne, a njima su luksuz. Voda, zdravstvena zaštita, škola, prijevoz. Tek kad to vidiš vlastitim očima, počneš drukčije gledati na sve. U mnogim selima kuće su građene od granja i slame. Pitka voda nije dostupna u svakom domu pa mnoge obitelji svakodnevno pješače kilometrima kako bi donijele vodu za piće, kuhanje i osnovnu higijenu“, prepričava naš sugovornik.

Iako se Afrika često prikazuje kao opasno mjesto, Mihovil kaže da tijekom boravka u Ugandi nikada nije osjećao ozbiljnu ugrozu, ali ipak na nešto treba pripaziti.

„Ljudi su vrlo otvoreni i dobro prihvaćaju volontere i misionare. Međutim, zbog velikog siromaštva ponekad se dogodi da od stranaca pokušavaju izvući sredstva na sve načine jer - glad ne bira", objašnjava Mihovil.

Kada je prvi put stigao u Ugandu, misija je bila tek na početku razvoja. Postojali su centar i mala kapela, a mnogi projekti bili su tek u planovima. Kada se vratio drugi put, situacija je već bila potpuno drugačija.

Izgrađene su nove kuće za volontere i radnike, započela je gradnja velike crkve, razvijali su se projekti za djecu bez roditeljske skrbi, a na udaljenim filijalama gradili su se objekti koji će služiti i kao kapele i kao učionice. Jedan od najvećih izazova ostaje nedostatak vode. Upravo zato misija radi na projektima bunara i sustava opskrbe vodom za najudaljenija sela, dok se istovremeno se grade kuće za najugroženije obitelji.

Dani ispunjeni poslom, djecom i nepredvidivim situacijama

Naš sugovornik nam kazuje kako su mu dani u misiji rijetko bili isti. Nekad bi pomagao mladićima koji su učili zanate, nekad obilazio sela, a često je vozio bolesnike liječnicima ili u bolnice udaljene sat vremena vožnje. Velik dio vremena odlazio je i na organizaciju pomoći djece pa je tako išao u nabavku stvari koje su im potrebne. Od sapuna, četkica i pasta za zube do školskog pribora, odjeće i obuće.

„Nama su to obične stvari koje kupimo usput. Tamo su to stvari koje djeci omogućuju da uopće krenu u školu. Misija velik dio sredstava ulaže upravo u obrazovanje. Djeci se osiguravaju školarine, smještaj i osnovne životne potrepštine kako bi ostala u školskom sustavu“, kazuje Omišanin.

Posljedice siromaštva najvidljivije su upravo na djeci. Mnogi mališani hodaju bosi pa su posjekotine, ubodi i infekcije svakodnevna pojava.

„Dolazili su nam s ranama na nogama, kožnim bolestima i infekcijama. Kod nas bi to bio običan odlazak liječniku, a tamo se lako pretvori u ozbiljan zdravstveni problem. Posebno me dirnula priča dječaka Maksimilijana koji boluje od elefantijaze, bolesti poznate kao „slonova noga“. Dječak je s bratom pronađen u izrazito lošim uvjetima života, bez roditeljske skrbi i osnovne higijene. Posljedice bolesti nosit će cijeli život, no zahvaljujući pomoći misije danas ide u školu i redovito prima terapiju. Kad vidiš koliko mu znači pažnja i prilika da ide u školu, shvatiš koliko malo ponekad treba da se nečiji život promijeni“, opisuje nam Mihovil.

Dječak koji nije mogao hodati

Ipak, među brojnim pričama jedna mu se posebno urezala u sjećanje. Riječ je o dječaku kojeg je prvi put upoznao kao teško pothranjeno dijete koje nije moglo hodati. O njemu se brinula nekoliko godina starija sestra nakon što su ih roditelji napustili.

„Imao je veliki natečeni trbuh i vrlo tanke noge. Nije mogao hodati. Misija je dječaku osigurala redovite obroke i skrb. Kada sam se vratio drugi put, već je mogao napraviti nekoliko koraka samostalno. Tada ti postane jasno zašto si došao“, kazuje naš sugovornik.

Tijekom boravka u Ugandi razgovarao je s desecima djece. Njihove želje i snovi često su ga ostavljali bez riječi. Dok djeca kod nas maštaju o novim mobitelima ili igračkama, djeca koju je upoznao sanjaju o stvarima koje bi većina ljudi smatrala osnovnim ljudskim pravom.

„Žele ići u školu. Žele imati što jesti. Žele imati gdje spavati. Bio je jedan dječak koji je nakon dolaska u misiju rekao kako ima samo dvije želje, ponovno vidjeti sestru i krenuti u školu. Tada shvatiš koliko su njihove potrebe male, a koliko nama stvari koje imamo svaki dan znače malo“, opisuje nam Mihovil.

GALERIJA

Kliknite za pregled

Škola kao zaštita od prisilnih brakova

Osim siromaštva, velik problem predstavljaju i duboko ukorijenjeni običaji. U pojedinim zajednicama djevojčice se i danas vrlo rano udaju, često još tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Razlog su najčešće krave, odnosno miraz, koje obitelj dobiva kao dio dogovora oko braka.

„Znalo se dogoditi da roditelji djevojčicu izvuku iz škole kako bi je udali. Za njih to predstavlja sigurnost i određenu vrijednost. Jedna djevojka koju je misija školovala zatražila je pomoć upravo zbog takve situacije. Obitelj ju je željela prisiliti na brak, no uz pomoć misije uspjela je nastaviti školovanje. Omogućili smo joj da ostane na sigurnom i nastavi školu“, govori nam.

Ono što Afrika ne pokazujeu medijima

Iako mediji često prikazuju samo glad i siromaštvo, Mihovil kaže da je upoznao i drugo lice Afrike. Ljude koji imaju vrlo malo, ali su spremni podijeliti i to malo. Ljude koji usprkos teškim okolnostima ne gube vjeru i vedrinu.

Posebno ga se dojmila njihova povezanost sa zajednicom i vjera. Mise često traju dva ili tri sata, ispunjene su pjesmom, plesom i radošću.

„Nikada mi nije bilo dosadno. U toj surovosti i siromaštvu vidiš ljude koji se iskreno raduju životu“, kaže nam.

Povratak kući s drukčijim pogledom na svijet

Nakon dva odlaska u Ugandu Mihovil kaže da se kući vratio s drugačijim pogledom na svijet. Ne zato što je ondje vidio nešto što nije očekivao, nego zato što je shvatio koliko toga ljudi često uzimaju zdravo za gotovo.

„Ne kažem da ovdje nemamo problema, ali počneš više cijeniti ono što imaš. Tamo ljudi sanjaju prilike koje su nama svakodnevica“, smatra Mihovil.

Zbog toga se, kaže, nada da će ponovno otići. Ipak, naglašava kako ova priča nije samo njegova.

Iza svakog obroka, svake školarine, izgrađene kuće ili spašenog djetinjstva stoji mnogo ljudi - don Jakoslav Banić, volonterka Anđelka Čotić, brojni volonteri i donatori koji omogućuju da misija nastavi pomagati najugroženijima.

„Nitko ovdje ne radi sam. To je jedan veliki krug pomaganja. Netko daje svoje vrijeme, netko novac, netko znanje, ali svi zajedno sudjeluju u tome da nečiji život bude bolji“, zaključuje Mihovil Tomasović.

Na kraju, kaže, upravo je to najveća lekcija koju je ponio iz Ugande - da čovjek ponekad najviše dobije onda kada daje drugima. Boravak u misiji dodatno je produbio njegovu vjeru i učvrstio uvjerenje da se evanđeoske poruke najbolje razumiju kroz konkretna djela i služenje drugima.