U pogonu je bio gotovo 22 godine, no onda se, na vlastitu inicijativu malo - primirio. Obiteljska situacija naložila je promjenu "strategije", pa se nakon kineske, dalekoistočne turneje, odlučio povući...
"Ovo ljeto mogao bi se vratiti. Vidjet ćemo. Znate kako je u nogometu, dok se ne stavi potpis, ništa nije sigurno.", kaže Vjekoslav Lokica za Sportske novosti.
Vjekoslav Lokica imao je zanimljiv trenerski, životni put. Inženjer strojarstva, bez ijednog radnog dana u struci, imao je koću i kamion, no s 33 godine postao je tad najmlađi prvoligaški trener, a karijeru je brusio u omladinskim pogonima Hajduka.
Od Zagoreca i Solina do Kine
Vodio je 13 klubova u svojoj trenerskoj karijeri, bilo je tu svega, od Zagoreca, Solina, Posušja, ali vodio je i Osijek, Rijeku. Posljednji angažman imao je za kineski Meizhou Hakka.
"Zbog bolesti roditelja sve sam promijenio. Evo sad će biti dva mjeseca kako mi je otac umro. I sad je negdje dvije godine kako nisam radio. Imao sam neke ponude cijelo to vrijeme, i nedavno je bila jedna, također za dolje onaj svijet tamo, međutim sve sam to morao odbiti. No situacija se malo stabilizirala i ja mislim da bih na ovo ljeto mogao početi raditi", kaže 53-godišnji Lokica.
Posljednji klub koji je vodio bio je Meizhou Hakka, kakva su njegova iskustva s tog tržišta?
- To mi je bilo nešto novo. Nova zemlja, nova kultura, novi svijet. Moram reći da nisam imao nikakva negativna iskustva, iako moram naglasiti da je to drugačiji narod s drugačijim mentalnim sklopom. Njihova razmišljanja o nogometu, sportu, životu, razlikuju se od naših. A sad kad bi me netko pitao bi li se vratio, pa sigurno da bih - kaže Vjekoslav.
Sa obitelji u Zaragozu
Pauza je u njegovoj trenerskoj karijeri znalo biti, tako je prije 12 godina godinu dana bio na "poštedi", jer je njegova supruga, proslavljena košarkašica Žana Lelas, dobila angažman u Zaragozi, pa je obitelj preselila u Španjolsku.
Tamo je radio kao kondicijski trener u košarkaškom klubu, a prije godinu dana zasjeo je i na trenersku klubu jednog košarkaškog kluba u Hrvatskoj. Zasjeo je na klupu Košarkaške akademije Žane Lelas (KAŽL) u sudaru protiv ŽKK Folka Borovje na Gripama i ušao u povijest.
- Mala ispravka, to se događa još uvijek. Evo idem na završnicu prvenstva Hrvatske za djevojčice - smije se Lokica i nastavlja:
- Ovo za prošlu sezonu se jasno dogodilo slučajno. Naš trener Ivan Beram bio je u Americi, prihvatio je jednu ponudu, a supruga se nešto razboljela i ja sam morao reagirati. Bio sam prisiljen uskočiti da se sve to privede kraju.
Očito mu to ide sjajno, kad će opet uskočiti?
Povezanica nogometa i košarke
- Pa slušajte, kad netko voli sport, nogomet i košarku, svi ti ekipni, loptački sportovi, su zapravo vrlo slični. Uvijek ima nekih poveznica. Još davno dok je bio pokojni Tomislav Ivić živ, dok je Božo Maljković bio trener Jugoplastike tada, mi smo često išli na Gripe gledati te treninge tamo, što se može pretočiti u nogomet.
Hrvatski nogomet itekako je popularan globalno, diže se i HNL. Gdje se naša liga nalazi danas u odnosu možda na prošlo desetljeće?
- Sigurno je to sve modernije i ljepše nego što je to bilo prije, iako postoji čitav niz hrvatskog nogometa, kritičara koji se možda ne slažu. Ja se s njima nikako ne mogu složiti, po meni je najveći problem infrastruktura, a samim tim i posjećenost. Neke utakmice naše lige, da su premještene samo u Španjolsku, i da na njima imaš 25.000 gledatelja, sigurno bi se pričalo o tim utakmicama. No osim Hajduka, donekle Rijeke i Osijeka, uglavnom su malo posjećene utakmice. I onda to nije onaj pravi ambijent. Jednostavno je drugačije - rekao je bivši trener Rijeke i Osijeka.
Reprezentacija se, barem na kratko, vratila u Dalmaciju nakon "poljudske svastike" iz 2015. godine. Može li se dogoditi preokret u odnosima "sjevera i juga"?
- Sve je stvar dogovora. Pa normalno je da Hrvatska u kojoj igraju igrači iz Dalmacije, Splita, Zadra i ostalih gradova, pa normalno bi bilo da igraju i na Poljudu isto kao što Vatreni igraju u Zagrebu, Osijeku, Rijeci. Bilo je problema, ja se nadam da će se oni riješiti na dobrobit nogometa - rekao je.
Svagdje je bio, radio, mnogo toga zanimljivog doživio. Što bi izdvojio, neku zgodu, detalj, situaciju koju nikad neće zaboraviti?
- Bilo je svega tu. Štitio sam igrače često, nekad su to bili razlozi čisto jer nisu imali dokumente, nekad jer je kasnila plaća, radio sam nekad u brutalnim, surovim uvjetima. Bilo je i situacija gdje sam s momčadi morao prenoćiti u autobusu u Austriji na pripremama, jer nije stigla oprema koju smo trebali pokupiti.
Dosta je igrača prošlo kroz njegove ruke, kojeg se možda najviše sjeti?
- S Ivanom Strinićem sam imao dosta dobar korektan i kvalitetan odnos od prvog dana. Pamtim i zanimljiv odnos s Marijem Jurićem, danas glavnim tajnikom Nogometnog sindikata! Dvije godine sam ga trenirao i dosta mu pomogao, a onda mi je nakon svega priznao: Kaže on meni, treneru, ja sam mislio kad ste mi govorili to što ste mi govorili, "ma ovaj nije normalan", tek nakon dvije godine ja sam shvatio zapravo što ste vi to meni govorili! - smije se i nastavlja:
- Kad sam ga doveo u Šibenik na posudbu, njega i Dragičevića, on je igrao polu-špicu. Ja sam ga prebacio na desnog beka i on se tu profilirao i strašno se svidio Zdravku Mamiću koji ga je ekspresno vratio u Dinamo, a nakon sjajnih utakmica, otišao je, također na moju preporuku, u Rusiju gdje je napravio karijeru, zaradio i neki novac. A kad je meni on to rekao, "Šefe, ja nisam tad znao što to ovaj lupeta", umro sam od smijeha.
Vjekoslav Lokica mogao bi se vratiti na travnjak, možda već na ljeto. Zaželio se. U međuvremenu će i u košarkašku dvoranu, tu i tamo uletjeti, ako zatreba, dovoljno je stručan...