Morski.hr prenosi potresno i dirljivo pismo supruge pomorca koji dijeli sudbinu brojnih kolega diljem svjetskih oceana. O ovome se malo piše, a supruga i majka 5-mjesečne bebe iscrpila je sve mogućnosti koje bi mogle pomoći da suprug napokon stigne kući i prvi put vidi svoje dijete.
U nastavku donosimo sadržaj pisma u cijelosti:
- Šaljem vam pismo u nadi da ćete ga objaviti i da će netko čuti naš vapaj kako bi naši pomorci sretno stigli svojim kućama.
Povedena trenutnom situacijom u svijetu, bila sam primorena obratiti se javnosti. Vijest o zatočenim pomorcima kružila je internetom svega nekoliko dana dok se nije imalo o čemu pisati, pa ajmo dva dana pisati o prosvjedima na brodovima. Budući da se pomorci ne smiju nikome obratiti, jer im se prijeti otkazima i stigmatizacijom kao radnicima koji su kompanije ostavile na cjedilu, vrijeme je da vam se obratim ja.
Ja sam majka 5-mjesečne bebe koju otac nije vidio, niti je bio uz mene 6 mjeseci trudnoće. Ja sam majka koja se svako jutro mora buditi sa prisilnim osmjehom zbog djeteta kojem svaki dan moram pričati od “jednom” ocu koji je daleko od svoje obitelji, kojem svaku večer prije spavanja pričam priče o tati pokazujem slike kako on izgleda, i ništa od toga mi ne bi bilo teško da je ovo jedna uobičajena i normalna situacija, ali teško je u ovakvoj situaciji ostati pribran i normalan kad znaš da ti je suprug, dečko, otac, prijatelj, rođak daleko u svijetu zarobljen na brodu ne zato što ima Covid-19, nego zato što je karta jako skupa da bi ga netko mogao zamijeniti. Oči su nam svima uprte u raznorazne vijesti, internet stranice u nadi da ćemo nešto novo doznati.
Ali nažalost, uvijek se vrti jedna te ista poruka podrške kako su kompanije uz svoje zaposlenike i kako zahvaljuju na strpljenju. No brine li o njima netko doista?? Brine li tko o onima koje doma čeka ili možda više ne čeka bolesna majka, žena, sestra, brat? Brine li netko jesu li oni zdravi i dobrog psihičkog stanja jer ipak u tako lošem stanju oni upravljaju brodom nasred oceana? Koliko se još ljudi mora ubiti, koliko njih još mora umrijeti od depresije da bi shvatili težinu ove situacije? I oni su ljudi, nisu roboti. I oni kao i svi vi imaju doma obitelj i nekoga tko ih sa nestrpljenjem čeka.
Ali to nije bitno, budi sretan i šuti jer imaš rižu za ručak i imaš kabinu za spavanje, šta ti više treba? Strah je nadvladao ovu situaciju. Svi oni bi vama i nama imali štošta toga za reći i molili bi za pomoć, ali usta su im “začepljena” i uvjetovani su otkazima. A znaju ako se svi oni kao masa oglase svijetu, izgubiti će sve ono što su godinama stvarali i za što su se trudili.
Zanimljivo je što se maskice više ne nose, o koroni se tu i tamo priča, turisti se dočekuju raširenih ruku, a oni koji su zdravi na brodovima se ne smiju vratiti u svoju matičnu zemlju zato jer je avionska karta trenutno preskupa pa se kompanijama jednostavno više isplati zbrajati mrtve i psihički bolesne na brodu, nego zbrajati koliko su karata kupili da bi zdrave ljude poslali svojim kućama nakon dugih mjeseci plovidbe. Ali nema veze, lako njemu…on je pomorac - piše ova supruga i majka.
