Donosimo vam priču o splitskom Uzbekistancu Fahri, kojeg smo uhvatili kako marljivo radi na iskopima kod Zlatnih vrata.
Fahro je jedan od trojice braće koji su poput naših gastarbajtera nekad, odlučili pečalbariti daleko od svoga doma.
Svoju je sreću našao u Splitu, razumije se u sve i svašta i ništa mu teško nije. Hvali svojeg poslodavca da plaća nikad ne kasni, a uz dobru je zezanciju s kolegama već naučio hrvatski jezik.
Fahro, kako to da pričaš hrvatski?
Ne pričam. Pričam splitski. Kada sam došao u Sisak raditi, odmah sam znao, ako želim ostati, a želio sam, da moram naučiti jezik.
Prvo si bio u Sisku?
Ma jesam, dvojica braće su mi tamo ostala, ali ja sam htio na sunce, pa sam izabrao Split. Ovdje sam već 16 mjeseci.
Onda samo radiš po Splitu?
Svugdje radim gdje me gazda pošalje i Šibenik i Trogir. Svaki je grad ljepši od ljepšega. Uglavnom radimo na starinama. Vidio sam neke stvari i arheologiju koju domaći svijet neće vidjeti nikad. Posao mi je stvarno super.
Kako reagira obitelj što si otišao ovako daleko?
Imam ženu i troje djece, dva sina i kćer. Imam pet unučadi. Bilo im je strašno teško kada sam otišao, ali financijska situacija u Uzbekistanu nije baš najbolja. Ako želiš što djeci i unucima omogućiti, najbolje je poći raditi vani. Mi smo poznati kao dobri i vrijedni radnici, tako da nas sada u Hrvatskoj na gradilištima ima mnogo. Fali mi obitelj jako, ali stisneš zube i guraš naprijed.
Zašto braća nisu došla u Dalmaciju?
Njima je super u Sisku, a ja, kad sam vidio fotografije iz Dalmacije, koje su mi kolege slale, nisam mogao ne doći. Zamolio sam gazdu da mi pomogne i uspio sam uz njegovu preporuku naći posao baš u Splitu. Sad sve znam i za Hajduka i za Livaju i da se nose očale i kada je kiša.
Znaš li išta o Dioklecijanovoj palači i lokalitetima na kojima sada radiš?
Normalno da znam, u našoj je firmi bio prije arheolog Nešo, on je sada u Muzeju grada Splita. S njim sam puno pričao i učio tako jezik. I danas se s njim podružim. Dioklecijan je bio čudo, tako nešto velebno izgraditi, nije mogao svatko. A opet, lako je izgraditi kad si netko i nešto.
Hoće li te obitelj imati prilike posjetiti?
Nažalost, nama je to strašno skupo, ali im ja šaljem fotografije i kazujem koliko je lijepo. Moje je mjesto na granici s Afganistanom i kod nas je priroda prekrasna. Uzbekistan postaje sve više i više popularan za turiste. Da se ne događaju ovi vražji ratovi blizu nas, a zapravo nisu blizu nas, nego ljudi ne znaju, mi bismo turistički porasli jako.
Može li, Fahro, nešto za kraj?
Naravno da može!
Samo jednu želju imam, pa ako ne ove godine, onda dogodine!
