Šestog prosinca navršilo se dvadeset godina od najžešćeg napada na Dubrovnik, a posljednje pripreme srpski agresor je dovršavao dan ranije.
Treba istaknuti kako je u napadu 6. prosinca poginuo i dubrovački fotograf Pavo Urban. Poginuo je, poznato je, dok je snimao napad na Dubrovnik, a njegova je fotografija bombardiranja Starog grada prema mišljenju mnogih i naša najsnažnija ratna fotografija: prizor je savršeno kadriran, a dokumentaristička neposrednost i umjetnička doživljajnost u savršenom su balansu.
Munjevito je reagirao na situaciju, snimio je 12 fotografija, sedam u boji i pet crno-bijelih. To su ujedno i posljednje fotografije koje je snimio budući da je pogođen gelerom granate koja je eksplodirala između Orlandova stupa i crkve Sv. Vlaha. Bilo je rano jutro. Imao je 23 godine. Fotografije su pronađene u njegovom fotoaparatu.
Poginuo dok je snimao granatiranje Straduna
Na fotografijama snimljenima neposredno pred pogibiju, zabilježene su brojne granate koje su padale u njegovoj neposrednoj blizini po Stradunu. Sa samog mjesta pogibije nastala je i njegova posljednja fotografija kasnije nazvana “Kamena prašina nad Gradom”.
Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Dubrovniku. Nakon završene srednje pomorske škole upisuje Pomorski fakultet također u Dubrovniku te kraće vrijeme plovi na brodovima Jadrolinije.
U srpnju 1991. godine prijavljuje se kao dragovoljac, a od rujna sudjeluje u pripremi obrane grada te 29. rujna odlazi na obrambene položaje u Župi dubrovačkoj. Nakon okupacije Župe dubrovačke vraća se u Dubrovnik, i fotografijom i videom dokumentira razaranje Grada. Snimao je za Slobodnu Dalmaciju i Dubrovački vjesnik te za tadašnje Ministarstvo informiranja RH.
Pavo Urban poginuo je nedaleko od Orlandovog stupa od minobacačke granate prilikom fotografiranja intenzivnog granatiranja samog središta grada, zaštićenog od UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Na fotografijama snimljenim neposredno pred pogibiju zabilježene su brojne granate koje su padale u njegovoj neposrednoj blizini po Stradunu. Sa samog mjesta pogibije nastala je i njegova posljednja fotografija kasnije nazvana "Kamena prašina nad Gradom".
Njegovo pismo pisano u obliku ratnog dnevnika, njegovoj je djevojci Mari Bratoš, koja se onda nalazila u Americi, stiglo dvadesetak dana nakon što je poginuo.
Pavo Urban odlikovan je sljedećim odličjima: Spomenica Domovinskog rata 1991/1992. (1997.), Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom (1996.), Odličje Hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata s pozlaćenim pleterom (1996.), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.).
U Dubrovniku je utemeljena Zaklada Pavo Urban za pomoć djeci, Udruženja obitelji branitelja Domovinskog rata.
Užasan dio ove priče je da je Pavo Urban snimio vlastitu smrt, tijekom najjačeg napada na Dubrovnik, 6. srpnja 1991. godine.
Naime, u ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperijal na Srđu. Istovremeno, kreće kombinirani pješačko-tenkovski napad srpsko-crnogorskih agresora. Jedan tenk uz potporu pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu pješaštva, iz pravca zapada, sa polusrušene stare utvrde Strinćjera. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada.
Nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde zatražili su od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovijed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika kreću dvije grupe pripadnika Specijalne policije.
Zapjevali „Zovi, samo zovi”
Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi, samo zovi” te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je.
Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje sa povlačenjem.
Bitka za Srđ smatra se jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Neprijatelj zbog svoje nemoći pri napadu na utvrdu, topništvom tuče i po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika te po svim crtama obrane, poglavito po hotelu Belvedere i selu Sustjepan u kojem su četvorica branitelja poginula.
Cijelo gradsko središte Dubrovnika trpi jake topničke napade, mahom na civilne objekte i staru gradsku jezgru. Za agresorskog napada na Dubrovnik pogiba 19 branitelja i civila, a 60 ljudi teže je ili lakše ranjeno. Osim ljudskih žrtava ogromna je bila i materijalna šteta. Na povijesnu gradsku jezgru palo je više od tisuću granata, oštećeno je više od 460 zgrada, a devet dubrovačkih palača nestalo je u požaru izazvanom napadom agresorske srpsko-crnogorske vojske.
Granatirali franjevački samostan!
Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila, čime su srpski i crnogorski zločinci još jednom, nakon razaranja Vukovara i zločina na Ovčari, pokazali da im ništa nije sveto.
Ipak, svi napadi na Dubrovnik, 6. prosinca 1991. godine, na blagdan sv. Nikole, su uspješno odbijeni. Taj je dan malobrojna obrana Dubrovnika dobila rat.
Tog petka, za vrijeme najžešćeg napada u dubrovačkoj povijesti, na prvim crtama obrane nalazilo se točno 163 branitelja. Već 16. siječnja 1992. godine osnovana je 163. brigada HV-a koja je ime i dobila po točnom broju branitelja koji su 6. prosinca 1991. obranili Dubrovnik.
Tijekom studenog 1991. godine, na području Dubrovnika osnivaju se 1. i 2. pješačka bojna. Ove dvije postrojbe branile su grad i to: 1. pješačka bojna na potezu od hotela Belvedere do istočnog ulaza u grad i utvrde Imperijal na Srđu, a 2. pješačka bojna položaje u selu Sustjepan, naselju Nuncijata, te na Jadranskoj turističkoj cesti iznad naselja Gruž. Njima su se krajem studenoga 1991. godine pridružili pripadnici IX. bojne HOS-a koji su bili stacionirani u utvrdi Imperijal, na Srđu, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije.
Veliki doprinos pripadnika IX. bojne HOS-a
- Da nije bilo pripadnika IX. bojne HOS-a Srđ bi 9. studenoga 1991. godine pao i Dubrovnik bi bio pod kontrolom neprijatelja. Šesti prosinca 1991. na sv. Nikolu zabilježen je najveći napad na Srđ i Dubrovnik kada su pucali niški specijalci, crnogorski četnici, tri topovnjače s mora, četnici iz nevesinjske šume, dva MiG-a raketirala su repetitor, a na pedeset metara od tvrđave došla su tri tenka. Ali ipak Srđ nije pao, napad je odbijen, Dubrovnik obranjen zahvaljujući pripadnicima IX. bojne HOS-a - kazao je 10. travnja 2012. hosovac Ivica Vladava.
Treba istaknuti da je poseban doprinos IX. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban“ dala obrani Dubrovnika uslijed najopsežnijeg neprijateljskog napada na Srđ za sv. Nikolu 1991. godine, kada je prijetila najveća opasnost da grad padne u ruke agresora.
No, hosovci su tada obranili Srđ, a agresorima zadali veliki udarac.
Nakon što je 13. siječnja 1992. godine Island priznao Hrvatsku, Jozo Radanović donosi odluku o ukidanju IX. bojne kao dragovoljačke postrojbe. Već 15. siječnja 1992. godine IX. bojna HOS-a je rasformirana a najveći dio njezinih pripadnika se profesionalizira u Četvrtoj brigadi. Nad preostalim dijelom HOS-a u Splitu zapovijedao je prvo Jurica Jukić, a zatim Ivan Vuletić, da bi na kraju 1. srpnja zapovijedanje preuzeo Marko Skejo. Time je IX. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban” ponovno ustrojena, ovaj put kao profesionalna postrojba u sastavu 114. brigade.
Kroz postrojbu je prošlo više od 2.500 bojovnika od kojih je 46 poginulo i 300 ranjeno.
Postrojbom su zapovijedali: pukovnik Jozo Radanović, bojnik Jurica Jukić, bojnik Ivan Vuletić, pukovnik Marko Skejo i bojnik Miće Ćuk.
U zapadnom krilu utvrde Imperijal nalazilo se oko 12 branitelja iz Dubrovnika, a u središnjem tridesetak pripadnika 4. gardijske brigade, i to pripadnici Samostalne satnije, koji su tih dana gliserima Odreda naoružanih brodova ušli u opkoljeni Dubrovnik kao ispomoć malobrojnim braniteljima grada. Pomoć braniteljima Srđa i utvrde Imperijal davali su pripadnici protuzračne obrane sa dva protuzrakoplovna topa 20 mm, posada topa “ZIS” 76 mm te minobacači 82 mm. Ovi heroji zajednički su 6. prosinca 1991. godine obranili Dubrovnik.
