Lucija Brešković je judašica koja je posebna po mnogočemu. Od rođenja je slabovidna i ima albinizam, studira teologiju na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu i bavi se judom. Rođena je u Kaštel Novom, a posebna je i po tome što, unatoč problemima s kojima se nosi cijeli život, sama živi, kuha i odrađuje sve što dolazi u paketu s tim. Uz sve to, već je osvajala medalje na velikim svjetskim smotrama te bila nadomak medalje na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
Idealna je sugovornica i osoba od koje se može naučiti puno toga. Zbog svega ovoga smo porazgovarali s njom, a na početku nam je rekla ponešto o sebi:
- Studentica sam četvrte godine teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Bavim se judom devet godina. Te dvije stvari nadopunjuju jedna drugu. Moja mirnija strana izlazi kroz religiju, a u judu negativne stvari, koje ispucam na treningu. Judo me naučio ogromnoj disciplini, a kršćanstvo poštovanju. Sve se to nekako složilo u meni i formira me kao, nadam se, dobru osobu - skromno će nam Lucija.
Upitali smo je kako je završila u judu.
Pripreme za Tokio
- Trener Boško Rozga je osnovao Judo klub Kaštela. On je tatin kolega s posla iz Centra Mir. Moji brat i sestra, koji su također slabovidni i imaju albinizam, krenuli su na treninge pa tako i ja s njima. Sportovi s loptom nisu dolazili u obzir. Kratko smo trenirali plivanje i bilo nam je daleko voziti, organizirati se. Judo nam je bio ispred kuće i eto, ostala sam tu - kazuje nam.
Izdvojila je neke od uspjeha kojima se ponosi:
- Imam tri medalje s europskih prvenstava, jedno srebro i dvije bronce. Osvojila sam peto mjesto na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru, gdje sam izgubila borbu za treće mjesto. To me i dovelo ovdje gdje jesam, a to su pripreme za Tokio.
Itekako je zadovoljna uvjetima u kojima trenira, a žalosti je što i njezini kolege nemaju iste mogućnosti za sportski napredak.
- Radimo u dvorani Centra Mir u Rudinama. Imamo odličnu podlogu za borbu, svoju teretanu, a pedeset metara od dvorane imamo nekoliko brda gdje možemo trčati. More nam je isto blizu, tako da ljeti možemo ići na plivanje. Puno treniramo i na biciklu. Sve mi je blizu tako da se nemam što žaliti - kaže Lucija.
Judo joj je omogućio neke stvari koje vjerojatno ne bi uradila i vidjela za svog života.
- Puno putujem i to mi je baš super. Nije baš prečesto, što je isto odlično. Sada bih u listopadu trebala ići u Uzbekistan. Bila sam u Bakuu, Taškentu, gradovima u koje bih teško otišla da nije juda.
Koronavirus joj nije uvelike poremetio svakodnevicu. Štoviše, zadovoljna je periodom koji je za nama.
- To vrijeme mi je prošlo prebrzo. Trener nam je slao upute za treninge. Trenirala sam do dva puta dnevno, a bilo je uistinu ubitačno. Imala sam vremena i za učiti. Šetala sam, vozila bicikl, a kontakte sam izbjegavala. Pročitala sam knjige koje su bile očekivane te pohvatala zaostatke na fakultetu - govori simpatična Lucija.
"Živim uglavnom od stipendije"
Upitali smo je može li jedan parajudaš živjeti od toga čime se bavi.
- Kao kandidat za POI imam državnu stipendiju. Od nje uglavnom živim. Imam jednog super prijatelja koji mi pomaže. Uplaćuje mi određen iznos i to je sve od sponzora. Ja se stvarno ne žalim. Da sam malo razboritija, možda bi bilo još bolje. Živim sama, plaćam stanarinu i režiju. Ako se ne paziš, onda budu problemi - ponovno je skromno poručila.
Nažalost, nema dobra iskustva s Dalmatincima što se tiče suosjećanja s osobama sa invaliditetom.
- Općenito su Dalmatinci malo čudni. Nekada se znaju iskaliti na drugima i to se stvarno vidi. I zafrkavaju se na neprimjeren način. Postala sam imuna na te stvari. Primjer, teško je pitati nekoga da prijeđem cestu, doznam cijenu nečega i rok trajanja. Čudno te gledaju ako pitaš takve stvari. Puno komentara ima na račun moje kože. Ljudi se nažalost promijene tek ako se njima nešto dogodi, ili nekome od njihovih bližnjih. Ja živim sama, kuham sama i sve radim sama. Nekome je to nevjerojatno. I moji profesori pitaju kako sa 10% vida sve to mogu - opisala nam je Lucija stvari s kojima se susreće svakodnevno.
Ipak, nije sve tako crno.
- Sada ima dosta zvučnih semafora u Splitu i to je super. Prije par godina ih uopće nije bilo. Kada sam išla u srednju školu, bilo je jako loše, a jedino se prema tome mogu ravnati kada prelazim cestu. To mi najviše pomaže.
Izdvojila je jednu bizarnu situaciju.
- Teško mi je vidjeti brojeve na busevima. Ponekad upitam vozača, a on mi kaže da pogledam što piše na njemu. Upitam ga jel me zeza - nasmijala se Lucija.
San joj je čuti hrvatsku himnu na velikom natjecanju
Ima samo jedan životni san.
- Želim čuti hrvatsku himnu na bilo kojem velikom natjecanju. Predivno je i samo vidjeti da je jedna od četiri naša zastava, ali čuti himnu je neprocjenjiv osjećaj. Olimpijska medalja nosi određenu čar, to je vrh sporta. Ako je osvojim, moje ime će biti na Rivi među ostalim splitskim olimpijcima. Želim da trag mog truda ostane upisan u povijesti - zaključila je Lucija.