Umro je papa Franjo I. i katolički svijet je u dubokoj žalosti za Svetim ocem.
"Jutros u 7:35 sati, rimski biskup Franjo vratio se u Očevu kuću. Cijeli njegov život bio je posvećen služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi", objavio je kardinal Kevin Farrell u izjavi koju je Vatikan objavio na svom Telegram kanalu.
Što se sada događa u Vatikanu?
Papin sprovod, kao i sprovodi svih drugih aktualnih monarhističkih vladara na svijetu, odavno je do u detalj isplaniran. Do sada je bio običaj da svaki Sveti otac osobama od povjerenja izrazi neke svoje želje po pitanju sahrane koja je u pravilu ista.
Sprovodi poglavara Katoličke crkve uvijek su temeljito isplanirani za njihova života. Veliki događaji poput sahrana papa ne mogu se organizirati u kratkom vremenu, a pape su kroz povijest imali i točno određene želje za svoje sahrane koje je Crkva i ispunila.
No, postoji protokol unutar zidina Vatikana nakon smrti vladajućeg pape. I prilično je neobičan, a dobar dio pravila ne mijenja se stotinama godina.
Uništavanje papinskog prstena
Kao što smo vidjeli u popularnom filmu Anđeli i demoni, papinski prsten, odnosno Ribarski prsten, uništava se odmah nakon što Sveti otac umre kako bi se spriječilo njegovo krivotvorenje i to je najvjerojatnije prvo što se nakon Papine smrti jutros dogodilo u Vatikanu.
Papin prsten, koji mu služi kao pečat, uništava kamerlengo odmah po smrti pape. On uzima njegov prsten te ga pred svim kardinalima u Vatikanu potpuno uništava lupanjem čekićem.
Ostaci prstena se uzimaju i ostavljaju u muzeju u Vatikanu. Inače, Papi njegov prsten služi za pečatiranje dokumenata i jedan je od najslavnijih komada nakita na svijetu. Papin prsten na sebi ima prikaz sv. Petra, ribara, te se za svakog papu izrađuje novi.
Svaki papinski prsten uništen je nakon njegove smrti, dok je prsten Benedikta XVI. uništen je 2013. godine, nakon što je odlučio odstupiti s dužnosti.
Smrt Pape nekad su utvrđivali - udarcem čekićem po glavi
Prije nego što je medicina napredovala, Vatikan je imao poseban protokol za utvrđivanje smrti poglavara Katoličke crkve. Taj protokol u detalje opisuje proceduru u slučaju papine smrti. Kamerlengo, odnosno kardinal koji vodi svakodnevne vatikanske poslove do izbora novog pape, tradicionalno je potvrđivao smrt Pape.
To je nekad kamerlengo radio tako da je malenim srebrnim čekićem triput kucnuo po čelu mrtvog Pape i zazivao ga rodnim, odnosno svjetovnim imenom. Ako odgovora nije bilo, papa je bio mrtav.
No, srećom, Vatikan je odbacio tu tradiciju 60-tih godina prošlog stoljeća. Ta se tradicija ne primjenjuje od smrti Ivana XXIII. 1963. i danas Papinu smrt utvrđuje liječnik.
Počinje sedisvakancija
smrću Franje I. u Vatikanu je momentalno počela sedisvakancija. Pojam sedisvakancija dolazi od latinskog izraza sede vacante, što znači “prazna stolica”. Označava razdoblje tijekom kojeg je biskupska stolica – u ovom slučaju papinska – upražnjena. Riječ je o vremenu između smrti ili odreknuća Pape i izbora njegova nasljednika. Simbolično, to je prazna stolica rimskog biskupa u bazilici svetog Ivana Lateranskog, koja je katedralna crkva Pape i nosi naslov “majke svih crkava”.
Tijekom sedisvakancije papinske ovlasti ne prelaze ni na jednu drugu osobu. Crkvom u tom razdoblju upravlja Kardinalski zbor, ali s vrlo ograničenim ovlastima propisanim apostolskom konstitucijom Universi Dominici Gregis, koju je 1996. godine donio papa Ivan Pavao II.
S početkom sedisvakancije, mandat prestaje gotovo svim dužnosnicima vatikanske kurije – izuzetak su samo trojica. Na dužnosti ostaju:
Kardinal kamerlengo (komornik) – upravlja imovinom i administracijom Vatikana te je ključna figura u prijelaznom razdoblju. Tu dužnost trenutno obnaša irski kardinal Kevin Farrell.
Rimski vikar – vodi biskupiju grada Rima u Papino ime; trenutno tu službu ima talijanski kardinal Baldassare Reina.
Veliki penitencijar – bavi se pitanjima oprosta grijeha, odnosno unutarnjim forumom; taj položaj trenutačno drži kardinal Angelo De Donatis.
Ovo posebno razdoblje u životu Katoličke crkve obilježeno je molitvom, pripremama i iščekivanjem – ujedno i tišina bez poglavara i priprema za izbor novoga Pape.
Papino tijelo danima pohode vjernici
Svaki put kada poglavar Katoličke crkve umre, njegovo tijelo osoblje u Vatikanu oblači u svečanu papinsku odjeću. Tijelo se zatim postavi u baziliku sv. Petra te ga vjernici obilaze i odaju mu počast. Tijelo svakog pape stavlja se u tri lijesa, od kojih svaki ima svoju simboliku i svrhu.
Prvo se tijelo stavlja u unutarnji lijes od čempresa koji se veže crvenim vrpcama. Prema nekim izvorima, u taj se lijes stavlja vrećica sa zlatnicima, a broj novčića u vrećici jednak je broju godina pontifikata. Takvi navodi o novčićima nisu službeno potvrđeni iz Vatikana.
Potom se taj lijes zapečati i ide u nešto veći lijes od olova, koji na sebi ima križ, papino ime, godine početka i kraja pontifikata i njegov osobni grb. Zatim se sve to stavlja u vanjski lijes od brijesta ili oraha koji se potom zapečati zlatnim čavlima. Svaki papa pokapa se u kripti ispod bazilike svetog Petra u Rimu.
Izbor novog pape
Katolička crkva u sljedećih će nekoliko dana ili tjedana dobiti novog poglavara.
Izbor novog pape odvija se kroz složen i tradicionalan proces poznat kao konklava. Kada papa umre, kardinali okupljeni u Rimu sudjeluju u obredima žalovanja i sprovoda. Ako papa podnese ostavku, kao što je učinio Benedikt XVI., započinje prijelazno razdoblje bez poglavara Crkve.
Kardinali iz cijelog svijeta koji su mlađi od 80 godina okupljaju se u Vatikanu. Tijekom nekoliko dana održavaju se rasprave o budućnosti Crkve i karakteristikama potrebnim za novog papu. Zatim se zatvaraju u Sikstinsku kapelu, gdje polažu zakletvu o tajnosti i bivaju potpuno izolirani od vanjskog svijeta.
Glasovanje se održava do četiri puta dnevno, a kandidat mora osvojiti dvotrećinsku većinu glasova da bi postao papa. Nakon svakog glasovanja, listići se spaljuju, a dim koji izlazi iz dimnjaka Sikstinske kapele signalizira ishod – crni dim znači da papa još nije izabran, dok bijeli dim označava uspješan izbor.
Izabrani kardinal tada se pita prihvaća li izbor. Ako pristane, bira papinsko ime i postaje novi poglavar Katoličke Crkve. Kardinal protodiakon izlazi na balkon bazilike Svetog Petra i objavljuje: "Habemus Papam!" ("Imamo papu!"), nakon čega se novi papa prvi put obraća vjernicima i daje svoj blagoslov.
Ekshumacija umrlog pape
Kroz povijest su neki poglavari Katoličke crkve ekshumirani, a nama najsvežiji primjer Ivana Pavla II. čije je tijelo ekshumirano u procesu beatifikacije 2011. godine.
Za beatifikaciju nekog Pape, potrebna je ekshumacija. Ekshumacijom se potvrđuje autentičnost osobe i njezine smrti, čak i kada se radi o naizgled očitim činjenicama. Stručnjaci poput antropologa ispituju ostatke kako bi utvrdili njihovu usklađenost s povijesnim podacima o kandidatu, a ponekad sama ekshumacija donese nova saznanja.
U određenim slučajevima tijelo kandidata ostane neiskvareno, što može biti dodatni pokazatelj svetosti. Ako znanost ne može objasniti netruležnost, to doprinosi ugledu kandidata, premda samo po sebi nije dovoljno za ispunjavanje uvjeta čuda potrebnih za kanonizaciju.
Često se posmrtni ostaci budućih svetaca premještaju u crkvu ili kapelu nakon beatifikacije, što zahtijeva ekshumaciju. Također, ekshumacija omogućuje podjelu relikvija crkvama i drugim mjestima štovanja, gdje vjernici mogu iskazati svoju pobožnost.
