Bez obzira prodaje li se u vašoj ulici trava ili dim, pjevaju li u njoj trubaduri ili vozite niz nju karet na balinjere, jedno je sigurno – prema svojoj ulici malo je tko ravnodušan. Ulica kao mikrojedinica formiranja grupnog identiteta fascinantan je sociološki fenomen, čemu svjedoče i brojne pjesme spjevane na tu temu.
Svatko od nas osjeća određenu pripadnost na nekoj razini: kao Zemljanin, kao Europljanin, Hrvat, Dalmatinac, Splićanin… i, pri kraju ljestvice, kao stanovnik svoje ulice. Ta pripadnost je manje apstraktna od drugih, širih pripadnosti, jer s ulicom smo u neposrednom svakodnevnom kontaktu – kad kao klinci po njoj nabijamo loptu na sveopći bijes starijih susjeda, kad kao zreli ljudi urlamo na neodgojenu deriščad što povazdan nabija loptu po ulici, i u svim trenucima između tih. Pripadnost ulici veća je i važnija od ostalih pripadnosti, jer kad ulica zarati s ulicom, nikoga nije briga što su obje u istom kvartu, gradu, državi.
Ulica je nuklearna obitelj, ulica je jedinstvena, intimna i posebna. Zato su sljedeći tekstovi posvećeni našim ulicama i njihovim stanovnicima.
Za sobom je ostavio impozantan opus od tridesetak opereta i 180 baleta
Grad Split je kroz svoju bogatu višestoljetnu povijest iznjedrio svu silu znamenitih ličnosti koji su ostavili trag u domenama znanosti, sporta, kulture itd., na globalnoj razini. Jedan od takvih znamenitih likova je i stanoviti Franz von Suppe. Za njega se dan-danas baš i ne zna, jer se čovjek bavio djelatnošću čija je popularnost drastično opala dolaskom rock’n’rolla – bio je, naime, skladatelj. Ipak, u svoje vrijeme bio je svjetski poznat i izuzetno cijenjen, nešto kao što su danas Hauser i onaj drugi.
Rodio se 18. travnja 1819. kao Francesco Ezechiele Ermenegildo u Splitu, točnije, u Ulici Sv. Petra starog. Djetinjstvo je proveo u Zadru, a na studij se zaputio u Beč gdje je proveo i ostatak života, iako je posjećivao svoje korijene u Splitu, Zadru i Šibeniku. Umro je 21. svibnja 1895. u Beču, a za sobom je ostavio impozantan opus od tridesetak opereta i 180 baleta, farsi i drugih scenskih djela. Iako je većina njegovog stvaralaštva potonula u zaborav, pojedine skladbe se izvode i danas, a neke su korištene i u filmskoj produkciji. Uvertira „Laka konjica“ jedno je od njegovih najpoznatijih djela koju će mnogi jamačno prepoznati već na prvo slušanje, a pjesma „Das ist mein Osterreich“ (To je moja Austrija“) neslužbeno je proglašena drugom austrijskom himnom.
Ulica u kojoj se ovaj glazbeni velikan rodio gotovo da i prešućuje tu činjenicu. Svjestan da se negdje u ulici nalazi spomen-ploča, lunjao sam gore-dolje otvorenih očiju i naćuljenih ušiju, no od ploče nisam našao ni P. Već pod laganom skepsom, obratio sam se grupici lokalnih stanovnika koji, na moje posvemašnje oduševljenje, ne samo da znaju tko je Franz von Suppe, nego znaju i za kuću u kojoj se rodio, kao i pripadajuću spomen-ploču. „Evo odma tu“ – sugovornik mi pokazuje zgradu udaljenu svega par metara – sivu, neveselu peterokatnicu pročelja prošaranog oštećenjima iz tko zna kakvih oluja i ratova. Odmah tu, na početku ulice Sv. Petra Starog, u koju sam zašao na stotine puta, a da nikad nisam pogledao kako se zove; odmah tu je i spomen-ploča našem Franzu, potrebno je samo malo podići pogled ka nebesima, pa ćete na visini od nekoliko metara uočiti skromni komad mramora i nekoliko uklesanih riječi o njegovom liku i djelu, ukoliko imate oštar vid. Ili teleobjektiv.
Iznajmljivači, ugostitelji i automobili
Ulica Sv. Petra starog jedna je od onih starih splitskih ulica koje odišu nekom neopipljivom poviješću koju možete na trenutak osjetiti zatvorite li oči i prepustite li se mašti. Tada vas oplahne miris soli i piljevine, izmiješaju se kliktaji galeba sa žamorom stanovnika; tu su nekad živjeli kalafati, trgovci, zanatlije i umjetnici poput Franza von Suppe, no danas je situacija bitno drugačija.
Danas, po svemu sudeći, u toj ulici žive iznajmljivači, ugostitelji i automobili. Većinom ulice parkirana su vozila, ostavljajući tek usku traku za jednosmjerno kretanje sredinom kolnika. Asfalt je u lošem stanju, star i slabo održavan, mjestimično raspucao. Fasade su u nešto boljem stanju, donekle održavane u duhu autohtone gradnje, no ponegdje nikne moderni monstrum koji za nekoliko katova nadvisuje okolne zgrade, a arhitektonski strši kao govno u punču, da se stručno izrazim. Opstalo je i nekoliko zapuštenih izloga poduzetnika koji su odavno pronašli unosniji biznis. Drugim riječima, kao što je tako čest slučaj i u brojnim drugim dalmatinskim ulicama, i Ulica Sv. Petra starog odbacila je svoje tradicijsko ruho da bi bila konkurentna modernim vremenima u kojima glavnu riječ vode inozemni potrošači. Ipak, u njoj je još prisutan duh prošlosti.
Opterećeni uobičajenim brigama, često u svakodnevnim lutanjima zaboravimo podići pogled, pa tako prođemo nebrojene ulice bez da ikad upoznamo njihove zgrade, njihove žitelje i njihove spomen-ploče, svjesni tek čikova i stvrdnutih žvakaćih guma utisnutih u raspukle fuge. A svaka od ulica je svijet za sebe, jedinstveni komad svemira u kojem vrijede posebna pravila – pravila ulice.
