Osobna imena često su inspirirana utjecajnim povijesnim ličnostima, pa tako na temelju rasprostranjenosti pojedinih imena možemo stvoriti nepouzdan zaključak o njihovim izvornim nositeljima. Primjerice, ime jednog od najvećih antičkih osvajača – Aleksandra Velikog – i dan-danas je globalno prisutno, dok je ime „Adolf“ gotovo nepostojeće, a ni imenu „Donald“ ne predviđam svijetlu budućnost.
Ovaj zaključak je nepouzdan jer bi iz njega slijedilo da je ime „Dioklecijan“ na širem splitskom području uobičajena pojava, što u stvarnosti ni približno nije slučaj. No postoji jedno ime koje ćete danas također vrlo rijetko (ako ikad) sresti, a to je „Kamilo“ (mogli bi ga prevesti – Devo) – ime jednog od najistaknutijih Splićana dvadesetog stoljeća, čovjeka koji je ostvario golem doprinos splitskoj kulturnoj baštini, a čije ime u Splitu danas nosi jedna od onih ulica u samom centru kojom ste vjerojatno mnogo puta nonšalantno prošetali sa sladoledom u ruci i cvikama za sunce na nosu, možda usput pjevušeći neku laku melodiju.
U današnjoj epizodi zavirio sam upravo u ulicu ing. Kamila Tončića, arhitekta hrvatske secesije, osnivača Etnografskog muzeja i, po svemu sudeći, silno talentiranog, marljivog i po mnogočemu kvalitetnog pojedinca.
Kamilo je bio treći sin Josipa i Aspazije (još jednog egzotičnog imena), rođen 28. listopada 1878. u Zadru. Gimnaziju je završio u Splitu, a na studij visoke i niske gradnje je otišao u Beč, gdje se nauživao bjelosvjetskih utjecaja. Kad se mladi ljudi vrate doma sa studija u nekoj kulturnoj metropoli, budu nesnosno puni elana i energije, neumorno razmišljaju o napretku, razvitku, poboljšanju, silno su poduzetni i stalno nekog vraga talasaju, kao da nisu svjesni da bi im najbolje bilo zaposliti se u državne jasle, ne dizati puno glavu i pokorno čekati osiguranu penziju. U takvoj grupi zanesenih klipana se početkom dvadesetog stoljeća našao i naš Kamilo, s Josipom Hatzeom, Antom Katunarićem, Dinkom Šimunovićem i još nekolicinom visoko obrazovanih, iznimno inteligentnih, sposobnih i poduzetnih mladih kreativaca, okupljenih oko kolovođe Emanuela Vidovića.
Sumporno kupalište i Hrvatski dom
U toj bandi Tončić je bio jedini arhitekt, a oduška svojoj struci dao je projektiranjem dviju zgrada čija važnost nije opala do današnjeg dana: Sumporno kupalište (1904.) prva je secesijska zgrada u Splitu, dok je nedavno restaurirani Hrvatski dom (1908.) mjesto osobitog kulturnog značaja, o čemu će uporniji čitatelji saznati za nekoliko redaka. Uz to, projektirao je i dvije secesijske zgrade u Zadru koje su uništene u drugom svjetskom ratu, no Kamilov impresivni arhitektonski opus sekundarni je dio njegove ostavštine.
U to vrijeme u hrvatskim intelektualnim i umjetničkim krugovima vladao je jedan etno trend kojem ni Tončić nije odolio, pa je pored projektiranja bezvremenskih zdanja dane kratio prikupljanjem pučkih narodnih rukotvorina, očaran njihovom likovnošću i kvalitetom, vizionarski svjestan ugroze od strane tehnološkog napretka. Ta njegova strast rasplamsala se kad je imenovan ravnateljem Obrtne škole 1907., u dobi od 29 godina. Iz iskustva preporučujem da ovu činjenicu ne dočekate pitanjem „u koliko sam škola bio ravnatelj i koliko sam zgrada ja projektirao do svoje tridesete?“.
Pod Tončićevim vodstvom škola je konstantno napredovala, proširila spektar obrazovanja na gotovo sve struke, i već 1909. izložbom učeničkih završnih radova otvorila javno dostupan izložbeni prostor u kojem se mogla razgledati zbirka originalnih predmeta seoskog rukotvorstva - začetak današnjeg Etnografskog muzeja, tada nazvanog „Muzej za narodnu umjetnost i obrt“, čijim je ravnateljem Tončić ostao do kraja Drugog svjetskog rata.
Mijenjala imena
„Tončićeva ulica, nema u njoj niti sto metara, mijenjala je ime ovisno o državi. Prvo se zvala Sokolska ulica, po sportskom savezu. Nakon '45. dobila je ime Omladinska, a nakon '91. nazvana je današnjim imenom“ - priča mi šjor Ivo Hekman dok šetuckamo uzduž i poprijeko spomenutih sto metara između Matošićeve i Marmontove, između pizzerije „Galija“ i Brodomerkurove trgovine, tamo gdje zadnjih par godina nije sasvim jasno prolazite li kroz ulicu, restoran ili gradilište.
Šjor Ivo je svojih 68 godina života proveo na kućnom broju 8, i obiluje pričama i detaljima o životu ove ulice. Tu je zadnji težak s konjem prolazio još u sedamdesetima, kad je ulica bila pretežno stambena i trgovačka, na kantunu s Marmontovom se nalazila pošta, a tlo je prekrivao mekani starinski asfalt koji se za ljetnih vrućina lijepio za potplate. Marmontovom je tekao rijetki promet, djeca su se igrala na obližnjim Prokurativama i zemljanom igralištu na bedemu koje je kasnije pregaženo robnim kućama, a subotom su bježali u teatar koji je davao popodnevne matineje. Na mjestu današnje Galije nekad je bila trgovina boja i lakova, a u kaleti je još prije Drugog svjetskog rata živjela obitelj Bettiza, vlasnici tada najvažnijeg građevinskog poduzeća u Dalmaciji, čiji je sin Vincenzo u egzilu u Italiji ostvario svjetski zapaženu karijeru diplomata i književnika. Broj telefona bio im je 29. U sredini ulice nalazio se (i još se nalazi) Zadružni savez Dalmacije, a preko puta njega nadvija se već spomenuti Hrvatski dom, Tončićev doprinos hrvatskoj secesijskoj arhitekturi s kojeg su ovih dana skinute skele kojima su ga restauratori okitili u nastojanju da mu vrate izvorni sjaj.
Izvorno je zasjao na otvorenju 1908. godine nakon dvanaestogodišnjeg perioda planiranja i gradnje, kao trijumfalan uspjeh suradnje mlade splitske kulturno-umjetničke elite - stvorili su dom u kojem su sva splitska kulturna, umjetnička i sportska društva mogla imati prostor za stvaranje, učenje, čuvanje i izlaganje svojih djela. Svega nekoliko dana nakon otvorenja upriličen je jedan od najznačajnijih događaja splitske kulturne povijesti nazvan „Prva dalmatinska umjetnička izložba“ na kojoj je izlagalo 28 umjetnika. Na tom jamačno legendarnom tulumu osnovalo se Hrvatsko umjetničko društvo Medulić, učinjeni su prvi koraci ka realiziranju ideje o Galeriji umjetnina, i započeo je preporod dalmatinske kulturno-umjetničke scene u ozbiljnu silu svjetskog utjecaja kakva je danas. (Nije.)
Danas su sanjari Kamilovog kalibra endemska vrsta, a i sve češće emigriraju u bolje životne uvjete. Kulturna scena posustaje pred štekatima, artiklima i lakim melodijama, subotnjim kazališnim matinejama zameo se svaki trag, u galerijama je više paučine nego posjetitelja, a vrhunac kulturnih manifestacija je trodnevni party na stadionu.
Ipak, u gradu opstaje oporba posvećena očuvanju i promociji naše kulture i njenih spomenika, a upravo je njihovom zaslugom nakon višegodišnjih napora dovršena restauracija stoljetnog Hrvatskog doma. Možemo se samo nadati da ćemo ga znati napuniti sadržajem dostojnim Tončićeve vizije, da ćemo biti – u najboljem smislu tih riječi – za dom spremni.
POVEZANI SADRŽAJ:
- ULICAMA MOGA GRADA Ulica Sv. Petra starog: U ovoj ulici rođen je skladatelj druge austrijske himne
- ULICAMA MOGA GRADA Crkva Gospe od Pojišana: Mjesto snažnog kulturno-društvenog utjecaja i isprepletenih ljudskih sudbina
