Kako biste djetetu odgovorili na pitanje „što je ulica?“? Je li to tek arhitektonski pothvat spajanja točke A sa točkom B? Ili geopolitička jedinica unutar šireg urbanog konteksta? Možda jedan oblik društvenog umrežavanja sa specifičnom supkulturom? Ili nešto između staze i ceste? Srećom, nijedno me dijete još nije upitalo. Vjerujem da na to pitanje postoje brojni odgovori iz bezbrojnih perspektiva - fragmenti jedne beskrajno bogate i slojevite priče koju nazivamo „ulica“.
POVEZANI SADRŽAJ:
Što god da ona stvarno jest, činjenica je da svaka krije svoje priče, svoju povijest, svoja lica; svaka od njih živi jedinstvenim životom koji je potrebno istražiti, zabilježiti i prenijeti dalje. Tim procesom čuvamo ih od zaborava, što je i motivacija koja leži iza ovih tekstova.
Meta današnjeg istraživanja je Kapucinska poljana, kratka ulica samo jednog kućnog broja na kojem već stoljećima obitava crkva Gospe od Pojišana, jedna od naših značajnijih sakralnih građevina s bogatom poviješću i snažnim kulturno-društvenim utjecajem. U današnjem obliku sagrađena je 1771. godine, no arheološki nalazi svjedoče o postojanju crkve na toj lokaciji još u 9. stoljeću.
Nakon tisućljetne tradicije liturgijske prakse na ovom mjestu, nije ni čudo da što god ugledate ima iza sebe tisuću i jednu priču. Ovu sliku poklonio ovaj znameniti slikar, onaj kip izradio onaj znameniti klesar, onaj oltar ukrali znameniti barbari, vratio ga nakon brojnih peripetija znameniti svećenik, i tako dalje, i tako dalje... Osjećaj je nevjerojatan. Nije potrebno poznavati povijesne činjenice, ne trebate biti religiozna osoba. Samo se trebate naći u tom prostoru i pokušati pojmiti nevjerojatnu količinu povijesti koja tu postoji, sve te ljudske sudbine isprepletene s tim mjestom, sav taj rad, energiju i ljubav koja se iz generacije u generaciju tu bespoštedno ulijevala, i bit ćete preplavljeni. Bar malo.
Gospa od Pojišana temperom je naslikana na dasci upola manjoj od prosječnog TV ekrana, a nalazi se u sredini glavnog oltara crkve. Legenda kaže da ju je neki Poljičanin našao na rtu Bačvica, pa je odnio u svoj kraj, no ona misteriozno vratila na svoje mjesto. Zatim su je pokušali postaviti u ondašnju kapelicu sv. Josipa, no i od tamo se neobjašnjivo vratila.
Mjesto tihe molitve
Iz toga se rodio kult Gospe od Pojišana, jedan od najjačih, ako ne i najjači srednjevjekovni splitski kult – zamišljam to kao zlatno doba Gospe od Pojišana, te osamljene crkvice na periferiji gdje umorni pomorci polažu zavjetne darove pred čudotvornu sliku, gdje se ljudi okupljaju mrmoreći u tihoj molitvi, a na blagdan Velike Gospe se cijeli grad okuplja u svečanoj procesiji prenošenja svete slike iz katedrale na Pojišan. Dan-danas, situacija nije bitno drugačija. Nekadašnja periferija postala je centar, no crkva Gospe od Pojišana i dalje je mjesto tihe molitve, procesija se i dalje održava, gradom doduše ne hara kuga nego korona, ali s obzirom da je Gospa u srednjem vijeku u više navrata obranila grad od kuge, možda ne bi bilo zgorega priložiti koji zavjetni dar.
Kapucinska poljana skromnih je pedesetak metara asfalta koji spajaju Višku ulicu sa crkvom Gospe od Pojišana, a ime je dobila po crkvenom redu franjevaca koji se krajem 17. stoljeća pojavio u Splitu. Potkraj rujna 1682. godine pristigla su dvojica kapucina sa zadatkom obavljanja dušebrižničkih i bolničarskih poslova. U tome su bili toliko uspješni da je nadbiskup naumio otvoriti hospicij u Splitu u kojem bi mogao stanovati veći broj redovnika, a za lokaciju hospicija odredio je lokaciju uz svetište Gospe od Pojišana.
Renesansa pod vodstvom kapucina
Birokratski postupci na ovdašnjem teritoriju odvajkada su bili inspirirani krilaticom „pomalo!“, pa je tako i proces osiguravanja smještaja za kapucine potrajao tričavih dvadesetak godina, kad im je napokon ustupljena jedna kula Lazareta na korištenje, umjesto onoga što su tražili – i u ovom primjeru vidimo kako neki običaji vrlo uspješno odolijevaju zubu vremena. Tek dva stoljeća kasnije, 1909. je kapucinima napokon dano na korištenje svetište Gospe od Pojišana, u zapuštenom, zanemarenom stanju na rubu zaborava, jer je bratovština Gospe od Pojišana prestala postojati stotinu godina ranije. Pod vodstvom kapucina uslijedila je svojevrsna renesansa tokom koje je sagrađen samostan, ustanovljena župa, revitalizirana svečana procesija za blagdan Velike Gospe, a nekadašnja ulica Ivana Lozice postala je Kapucinska poljana.
Prije jedanaest godina u Splitu je obilježena 100. obljetnica dolaska kapucina na Pojišan, povodom čega je izdana monografija od skoro tri kilograma koju mi je susretljivi župnik uručio kad sam mu objasnio tko sam i što radim. Koga zanima, tu može naći pregršt zanimljivosti o povijesti ovog mjesta, a ako se osjećate osobito poletno, možete i posjetiti Gospu od Pojišana sljedeći put kad budete u điru gradom. Tko zna, možda vam se svidi.
