[A]ko sam na išta osjetljiva, osjetljiva sam na one nemoćne, na djecu, starce, životinje. Ne mogu a da se ne osvrnem na prekjučerašnji događaj. Zgrožena sam, zatečena, šokirana i bez riječi. Dijete od nepunih četrnaest godina je ugasilo devet života. Miran, tih, odlikaš… uzor. To je bila maska s kojom je hodao kroz svijet.
A što se događalo u njegovoj glavi? Kako dijete može uzeti vatreno oružje, i hladnokrvno smaknuti svoje kolege, nečiju djecu, nečijeg oca? Jesu li ga učili da cijeni život? Svi roditelji žele svojoj djeci sve najbolje, ulažu u njih koliko mogu, uče najbolje kako znaju. Tko je zakazao? Svi? Žao mi je tog djeteta. Ali, to je dijete odlučilo oduzeti tuđe živote. Koliko je tu razorenih porodica, neizgovorenih riječi, koliko je ostalo boli i suza iza tih nevinih života? Naprasno prekinuto djetinjstvo… zašto? Odgovor na to ne postoji. Za to nema nikakvog opravdanja. Ništa ne može promijeniti ovu okrutnu stvarnost.
Svijet postaje sve lošije mjesto za život
Postoji li išta strašnije od toga da pokopate svoje dijete? Ne, ne postoji. Kako živjeti s tim? Nikako. Živ u zemlju ne možeš, a živiš, iako je sve u tebi umrlo. Ono za što smo mislili da se događa daleko od nas, dogodilo se i u našem susjedstvu. Na žalost, svijet postaje sve lošije mjesto za život. Samo da ovaj nemili čin ne postane drugoj djeci uzor. Strašno je sve to. Pred nečim ovakvim čovjek zanijemi. Pomoli se za tu nevinu djecu, za sve one koji su to gledali, i one koji su ostali bez svoje djece. Pošaljete dijete u školu, i donesu ga u kovčegu! Gospe moja, samo da se ne ponovi.
Ako je i bilo nesuglasica, one se ne rješavaju na taj način. To su samo djeca, a zna se da oni znaju i te kako biti okrutna u toj svojoj iskrenosti, ruganju, podcjenjivanja. Učite djecu da poštuju različitost. Marka odjeće i mobitela ne definira nikoga. To su samo stvari kojima nitko ne bi trebao prodavati važnost. Učite djecu da vole i opraštaju, učite ih da pomognu, a ne da se rugaju. Ne stavljajte materijalno ispred ljudskog. Škola nije revija prestižnih marki, nego mjesto gdje bi djeca trebala učiti osnove života. A same temelje nose iz kuće. Pa, ljudi kupuju na milijun rata mobitele da mu se dijete ne bi odvijalo od ostalih, jer će biti predmetom izrugivanja.
Nasilje, nasilje, nasilje
Mjesec dana planira što će napraviti. Jeza me prolazi. S tom djecom ide u razred, sjedi s njima, a planira ih ubiti. Sve je isplanirano do najmanjih detalja. Nekoliko molotovljevih koktela u torbi, rezervni metci… rezervni pištolj. Ništa nije prepušteno slučaju. Ja da imam kokoš, umrla bi prirodnom smrću, jer ne bih imala srca ubiti je, a kamoli čovjeka.
A zašto se trebamo čuditi? Pogledajte televiziju… nasilje. Igrice… nasilje. A ako je osoba imalo labilna, pravdu uzima u svoje ruke. Krhka je ta dječja psiha. Ne snalaze se još u životu. I malu nepravdu shvaćaju kao tragediju. Ponekad je tako malo dovoljno da se nekog gurne u osobni ponor, a onda se i dogode stvari kao što je ova. Djeca žele biti prihvaćena, uostalom, kao i sva živa bića. Trenutci odlučuju o svemu. Što reći? Ne ponovilo se. I dugo će odjekivali krici roditelja, natopiti će se zemlja tugom i suzama. Jer, što je život? Vidite i sami koliko je krhak. Zato… volite, ljubite, grlite, jer nikada ne znate kada će to biti posljednji put.
