[G]ledajte NAPRIJED da znate gdje idete, gledajte da vidite stazu kojom hodate, ciljeve koje ste sami odredili. Gledajte u ono što vas čeka. Istina, nepoznato je, ali je to i najljepša draž života. Ljepota života nije upitna. Čak i kad imamo loš period, proći će. Ne bi bilo nimalo lijepo kada bi znali što nas čeka u budućnosti. Ja i ne želim to znati. Živim sada, ali imam uvijek bezbroj planova i ciljeva. Koliko ću ih ostvariti, to i nije bitno. Sanjati otvorenih očiju, učiniti sve da do tog cilja dođemo, ima to svoju draž. Što je čovjek bez planova, bez snova? Idemo naprijed, ali iza sebe ostavimo trag i to onaj najbolji. Neki kad umru, kao da nisu ni živjeli. Iza sebe ne ostave n ništa.
Gledajte IZA SEBE. Po mojem mišljenju, to je jako važno. Uvijek morate imati na umu odakle dolazite, i što ste sve proživjeli. Prošlost je učiteljica čije gradivo pamtimo. Gledajte iza sebe da ne ponavljate greške koje ste nekad činili. Znam, iza nas nema nepoznanica, niti se išta može promijeniti, ali, gledajući u prošlost iz trenutne perspektive, nekako je sve drugačije nego što je bilo dok smo to proživljavali.
Tako rijetki
Gledajte i SA STRANE. E, tu ćete vidjeti ljude koji stoje uz vas, ljude koji koračaju uz tvoje rame, oni koji su ti oslonac kad treba, potpora kad padaš. Oni su ti koji će ti pomoći nositi teret kad ti je preteškoo. Ne morate imati kolonu ljudi, dosta ih je tek nekoliko. Oni su nam nešto najvrjednije u životu. Imati oslonac, zagrljaj, imati lijepu riječ kad ti je potrebna, ni sa čim se to ne može mjeriti. Čuvajte te ljude, oni su tako rijetki, a samim tim su i vrjedniji. U današnjem svijetu laži, maski, dvoličnosti, proračunatosti i materijalizma, imati nekog da ti stoji uz rame, doista je blagoslov.
Gledajte i DOLJE. To je zbilja važno. Gledajte da ne ugazite neku ranjenu dušu koja vam se našla na putu. Gledajte dolje iz jednog razloga, da vidite one koje nitko ne primjećuje. I nikad, ali nikad ni na koga ne gledajte s visine, osim onda kad nekom pružate ruku da ustane. Puno je toga „dolje“, puno više bogatstva nego kad pogledate na one koji misle da su iznad vas.
Zar smo se zaboravili smijati, biti ljudi?
Dragi moji, život je umijeće. Treba znati živjeti. Treba znati dati i primiti. I sve što radite, radite od srca, i sa osmijehom. Danas je svijet pun usamljenih ljudi, onih koji su toliko izranjavani da se boje i izići iz svoje čahure u kojoj se nalaze. Volite ljude, dajte im šansu, ali… ako je prokockaju, to ništa ne govori o vama, nego o njima. Jer, nikad ne znamo što je netko prošao, kakav je pakao iza njega. Ne znamo ničiji put, i ne brzajte sa osudama i kalupima. Nije važno ono što vidite, nego ono što ostaje skriveno u toj osobi. Kakav je nečiji put, ne znamo ako ga nismo prošli.
Voljela sam i volim ljude. Možda zvuči naivno, ali sam se uvjerila da svatko u sebi ima ljudskosti, samo treba znati doprijeti do nje. O ekstremima ne govorim. Svatko daje ono što ima, a neki doista nemaju šta dati. Okrenite se oko sebe. Osmjehnite se. Vidjet ćete kako vas ljudi promatraju kao da ste sišli s uma. Zar smo se zaboravili smijati, biti ljudi? Ipak, nakon čudnog pogleda, osmijeh će biti uzvraćen. Da, smijem se i kad bih plakala. Zalijepim flaster na srce, obrišem suze, i nabacim osmijeh. Bar me to ništa ne košta. A ako imam problem, kazat ću ga onima koji se nalaze uz mene, s moje desne ili lijeve strane. Za sve ostale, ja sam savršeno sretna, a lagala bih kada bih rekla da nisam. Svaki dan pronađen razloga za sreću, a tuga… nju ne trebam tražiti pronađe ona mene.
Osmjehnite se, sebi, drugima, svima
