[dropcap]Ž[/dropcap]ivot je najbolji učitelj, i uči nas od rođenja do smrti. Sve stvari koje su nam do jučer bile važne, danas nemaju nikakvog značaja. Takvih primjera ima bezbroj, a najbolji pokazatelj da je to tako, je rat u Ukrajini. Dok gledaš ljude koji idu u nepoznato, srce ti zaplače. U ruci imaju vrećicu, u nju je stao cijeli njihov život. Ostavili su sve, i spašavaju goli život. To su trenutci u kojima sve važno, postane nevažno. Ostavljaju ljudi obitelj, dom kojeg su cijeli život stvarali, ostavljaju doslovno sve. Nije lako ostaviti sve to, a najteže je ostaviti oca, brata, sina… I ne znaš hoće li sutra biti živ? Strašno. Rat nikomu nije donio ništa dobrog, osim nekolicini, kao i u svakom ratu. Oni koji započnu rat, na ratište nikada i ne odu. Šalju tuđe sinove, da ubijaju nečiju djecu. Zašto? Zato jer netko ima neke sulude ideje, zato jer je nečiji pomračeni um odlučio da bi tako trebalo biti.
Što će mladić, od nekih dvadesetak godina, kad mu se naredi da ubija? Za njih nije rat, za njih su izlasci, prve ljubavi, a ne puška. Za što ubijaju, i za što ratuju? Zašto riskiraju život? Zato jer mu je naređeno. Da mogu birati, umjesto puške, uzeli bi mobitel u ruku. Gurnuti su u nešto što ne žele, osim nekolicine ekstrema.
Više srca od oružja
Barem mi znamo što je rat, i kakve su mu posljedice. Jedni ratuju za stolom, drugi na bojišnici. Da, imamo državu, slobodu, ali nas nitko nije opljačkao kao naši. Uništeno je sve, prodano sve, i da se sva ona mladost što je položila život, ustane, mislim da bi bili razočarani. Ni mi, a ni Ukrajinci, nismo birali rat. On nam je nametnut. Branili smo svoje. Imali smo više srca nego oružja. U rat ne bi trebali ići mladi, već oni koji su stariji od šezdeset. Oni imaju iskustvo, znali bi kako ratovati. Kad bih mogla birati, u rat bih trebala ići ja, a ne moje dijete. Ja sam dobar dio života prošla, a što su oni prošli? I, neka ide po redu, kako u životu, tako i u ratu, stariji pa mlađi.
I ne završi rat kad prestane pucnjava. Posljedice koje ostaju su prestrašne. Koliko njih će prekriti crna zemlja, koliko njih će izići sakati, što fizički, što psihički. I nikad više ti životi neće biti isti. Ne mogu biti. Razori rat i zdravog čovjeka koji preživi, razori sve. Napravit će se kuće na ruševinama starih, ali se ne mogu vratiti životi. Svaki će milimetar zemlje biti prekriven krvlju i suzama. Prekinuti su snovi, planovi… majke ostaju bez sinova, djeca bez roditelja, žene bez muževa. Zašto, pobogu? Ovo malo života šta imamo, ne bi li trebali provesti u miru? Oni što su započeli rat, nisu poslali svoju djecu u prve redove, već su ih poslali na sigurno.
Zemlja natopljena krvlju, posebno se voli. A ta ista, voljena zemlja, prekrila je mnoge grobove. Ne želim ni pomisliti kako je tim ljudima. Ne daj Bože nikomu. Pravo blago je shvatiti što je važno, i bez nevolja koje nas snađu. Najveće bogatstvo se ne nosi u džepu, već u srcu. Kad to shvatimo, onda znamo što je život, i znamo poredati prioritete.
Nevolja smanji svaki apetit
Što bi Vi ponijeli u vrećici? Sigurno ne ono što želite, nego ono što morate.
Ljudi moji, nemojte ratovati ni na kojoj razini. Stvoreni smo da volimo, a ne da mrzimo. Lijepo nam je, zar to itko može poreći? Imamo slobodu, obitelj, dom, imamo sve što nam je potrebno da budemo sretni. Cijenite to. Ako nam je obitelj zdrava, ako imamo krov nad glavom, i nešto na stolu, zar to nije dovoljno za sreću. Nevolja smanji svaki apetit, i mijenja prioritete. Promijenite ih prije nego što budete primorani na to, jer tada može biti kasno.
Želim mir, kako u svijetu, tako i u svakom domu, u svakom srcu. Mir je temelj na kojem se može sve sagraditi. Cijenimo ga dok ga imamo.
Svima onima koji su napustili domove, želim da ne izgube nikog koga vole.
Moje molitve su uz njih.
