Plemenita periska, Pinna nobilis, mekušac je iz razreda školjkaša koji izraste do 90 cm. Zašiljena je poput klina, a njezina narovašena ljuštura izvana je crveno-smeđe-sedefasta, iznutra opalno-sedefasta, kreativno je opisan taj morski stanovnik u Hrvatskoj enciklopediji.
Zaštićena u cijelom Sredozemlju
Inače, tog mekušca nalazimo šiljastim krajem zabodenog u pijesak ili mulj svojim čuperkom čvrstih niti pričvršćenim za podvodne predmete. Uobičajeno je perisku naći u obalnim zonama Atlantskog oceana, Sredozemnog i Jadranskog mora. Međutim, u posljednjih nekoliko godina to više nije baš tako, barem kada se radi o Jadranskom moru. Periska je zaštićena u cijelom Sredozemlju, a u Hrvatskoj je za njezino uništavanje predviđena novčana kazna.
No, ipak, populacija se znatno smanjila. O pomoru periski u Jadranu piše se puno, o tome se organiziraju i međunarodne konferencije, jedan takav susret bio je i sastanak stručnjaka u organizaciji Međunarodne unije za očuvanje prirode u studenom prošle godine. Apeliralo se i u rujnu prošle godine sa skupa Proširenje ekološke mreže Natura 2000. na morska područja (sjeverozapadna obala otoka Krka, Riječki zaljev), održanog na Krku gdje se isticalo kako se za perisku ne broje mjeseci, već tjedni pa čak i dani. Znanost napore u očuvanje te vrste ulaže s više strana, no ipak su prizori kataklizme kroz koju periska prolazi očiti i običnim prolaznicima.
Naime, Večernjem listu javila se Ana Biondić koja je u Červar Poratu, naselju kraj Poreča, snimila doista šokantne prizore.
– Riječ je o zabačenom šetalištu uz more gdje je velika oseka izbacila na stotine mrtvih periski, ali i drugih školjaka, rakova i morskih krastavaca. Tužno je gledati takvo stanje našeg najvećeg školjkaša – ističe Ana za Večernji list.
Za komentar i uvid u stanje periski u nas novinari Večernjeg lista pitali su dr. sc. Andreja Jaklina, višeg znanstvenog suradnika Centra za istraživanje mora Rovinj Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu koji se slaže da su prizori i ružni i žalosni.
– Taj veliki broj praznih ljuštura plemenite periske rezultat je pomora tog školjkaša od zaraze koja je zahvatila cijelo Sredozemlje. Nakon uginuća školjkaša, njegova ljuštura ostaje još neko vrijeme u prirodnom položaju, zabodena u sediment. Međutim, niti kojima je pričvršćena za dno s vremenom propadaju zbog bakterijske razgradnje. Time se gubi jedina veza školjke sa sedimentom te zbog dinamike mora (valovi, struje) prije ili kasnije bude izbačena iz sedimenta i legne na dno. Laički rečeno: bude bačena na bok. S obzirom da se, pretpostavljam, u ovom slučaju radi o plitkoj uvali, jači valovi guraju te prazne ljušture prema plićaku i na kraju ih izbace na obalu. Slično se događa i s ostalim organizmima koji nisu pričvršćeni za podlogu, poput trpova – objašnjava dr. Jaklin za Večernji list.
Što možemo učiniti?
Stoga je, kaže on, pitanje svih pitanja što trebamo ili možemo učiniti da se ta pojava spriječi.
– Odgovor je, na našu veliku žalost, ništa. Valovitog mora je uvijek bilo i bit će, a za zarazu i uginuće periski ne možemo učiniti ništa u smislu prevencije ili liječenja. Ono što trenutačno radimo i mi i sve zemlje Sredozemlja traženje je i zaštita jedinki koje su zasad preživjele, zatim držanje i skrb malog broja prethodno izuzetih zdravih jedinki u izoliranim tankovima (sterilizirana morska voda, kontrolirana temperatura, hranjenje planktonskim kulturama…), postavljanje kolektora za prihvat ličinki periski i njihov uzgoj u kontroliranim uvjetima. Rezultati pregleda izvađenih kolektora u sjevernom Jadranu i nalaz određenog broja juvenilnih periski, veličine 10 do 25 mm, ukazuju na to da negdje ipak postoje preživjele odrasle jedinke koje su se izmrijestile. To nam daje nadu da ćemo jednog dana, kad uzročnik zaraze više ne bude prisutan u moru, moći vratiti barem nešto mladih periski kako bi se s vremenom njihova populacija obnovila – objasnio je dr. Jaklin za Večernji list.
