Nakon rata dobila je nove vagone i lokomotive i činilo se da za nju ipak postoji budućnost. No financijski gubici presudili su njezinoj sudbini. Odluka o gašenju pruge bila je odgađana, ali ne i izbjegnuta. Dana 30. rujna 1962. iz Sinja je krenuo posljednji vlak prema Splitu, čime je završilo jedno cijelo razdoblje života Cetinske krajine. Sinjska rera otišla je u povijest, ali ne i iz sjećanja.
Novi nastavak Pečata od vrimena bavi se upravo tematikom sinjske rere, koju su u samom gradu zvali ferata. Ovaj se nastavak razlikuje od dosadašnjih jer ga čine tri naizgled nepovezane priče, spojene istom tračnicom i zajedničkim pamćenjem.
Prva je priča iz djetinjstva Ante Bulja, koja nas vraća u 1959. godinu, u vrijeme kada je kao mladić često feratom putovao iz Sinja u Split i natrag. Druga donosi razgovor s legendarnim Mojmirom Čačijom, autorom klapske obrade pjesme „Ferata“, koju je klapa Sinj premijerno izvela na Poljudu, a čiji je tekst napisao njegov brat – pjesma koja je pobijedila na Splitskom festivalu 1975. godine. Treći tekst autorski je rad Sinjanke Marije Librenjak, čija priča, ispričana autentičnim starim sinjskim dijalektom, daje poseban pečat cijelom nastavku. Iako sama nije putovala feratom, njena majka i sestra jesu – i upravo ta obiteljska sjećanja čine tekst posebno snažnim.
Sve tri priče povezuje jedna riječ – ferata. Tekst je dodatno obogaćen fotografijama Miroslava Lelasa, koji je ovoga mjeseca obišao nekoliko lokacija kojima je nekada prolazila ova pruga.
ANTE BULJ
Ferata, koža i četiri komada
(Fikcija napisana po sjećanjima Ante Bulja; Sinj–Split, jedan tjedan 1959., uz epilog 1962.)
Zoru se u Ćosinom potoku u sinjskom Varošu najavili pijetao i udaljeno škripanje kola, onih starih karova s konjima. Prijepodne bi se putevima razlila školska djeca, pa bi se sve stišalo kao da grad nakratko zadrži dah. Nešto južnije u gradu bi se začuo i onaj poznati zvižduk—kratak, prodoran, kao da netko reže zrak.
Ante Bulj je znao taj zvižduk napamet. Nije ga morao ni čuti do kraja: po prvom tonu već bi znao da se javila “stara dama” – sinjska rera ili ferata kako su je u gradu zvali.
Te 1959. Ante je imao šesnaest godina. Bio je visok, pomalo mršav, ali s ramenima koja su obećavala da će mu uskoro pristajati i teži teret od školskih knjiga. Nokti su mu često bili tamni od kože i smole s kojom je radio u očevoj radionici, a ruke kao u odrasla čovjeka. Oči su mu, međutim, bile dječački žive, one oči koje su žudile za upoznavanjem novih ljudi i situacija, osobito onih izvan njegovog Sinja.
U kući Buljevih sve je bilo u ritmu rada. Majka Nađa držala je kućanstvo kao tihi zapovjednik: bez vike, ali s redom koji se nije dovodio u pitanje. Kuhalo se i u podne i navečer. Doručak je znao biti skroman: kruh namazan mašću i posut cukrom. Kad bi bilo mlijeka, Ante bi ga “drobio” u šalicu—tako se radilo, tako se tješio želudac prije škole. U podne bi na obiteljskom stolu najčešće bila juha, navečer jaja “na brzo” ili u sorbulu, a ponekad gulaš, kad bi se našlo mesa..
Hrana se nije bacala, a poneka se nije ni lako nabavljala. Naranča bi se, kad bi se našla u kući, znala se dijeliti na četiri dijela, kao da je u pitanju nešto dragocjeno, kao što i je bilo u to vrijeme. Kruh se mijesio kod kuće, pa nosio u pekaru na pečenje—na platnu bi se tintanom olovkom napisalo ime, da se ne pobrkaju naručitelji. Ante je često trčao po vruć kruh, a “žuntu” bi riješio već na putu do kuće, dok mu je para još grijala prste.
Otac Jozo imao je radnju za opremu konja. Nije to bio posao koji se mogao raditi napola. Izrađivao je uzde, komače, orme, rednje, rabarine, škurje —sve osim sedala i potkivanja. Sedla su bila zaseban svijet, a Jozo je znao granicu svog zanata i nije volio improvizacije.
Ta je radnja hranila cijelu obitelj, ali i više ljudi nego bi se na prvi pogled reklo: Bio je tu niz ljudi s kojima je stari Bulj surađivao da bi posao mogao funkcionirati. Svaki kraj Dalmacije imao je svoje zahtjeve oko konja, a Jozo je znao: konja se ne mjeri samo špagom. Mjeri ga se i pogledom.
“Moraš promotrit kako drži glavu. Ako je slegnuta, neće mu isto stajat ka onome šta je ponosit i diže njušku. Oprema ne smi spast. Ne smi ga izranit. Jer onda nisi kriv konj—kriv si ti“, govorio je.
Ante je to slušao svaki dan, a ipak je svaki put zvučalo kao nova lekcija.
I onda je došao taj tjedan. Tjedan u kojem Hajduk tražio osvetu za onu ponižavajuću sedmicu iz prvog dijela sezone.
Nedjelja na Starom placu
Split, 22. ožujka 1959.
U cijeloj Dalmaciji se o toj utakmici nije pričalo kao o “kolu” i “bodovima”. Pričalo se kao o časti. Crvena zvezda je u prvom dijelu prvenstva Hajduku nanijela poraz koji se pamti i kad ga ne želiš pamtiti—7:0. I sad se tražio revanš. Ne samo zbog tablice, nego zbog obraza.
Ante je tog jutra hodao po kući kao da da ga zidovi stišću. Majka ga je pogledala preko ruba stola i odmah shvatila.
“Nemoj mi danas činit gluposti u Splitu,” rekla je, gurajući mu u torbu komad kruha i sira. “I nemoj da čujem da si se potuka. Jel me Čuješ?”
Ante je na brzinu zategnuo remen i navukao jaknu.
“Ma neću, majko. Samo idem navijat i gledat.”
“Gledat,” ponovila je Nađa onim tonom koji znači: znam ja kako se vi ‘gledate’.
Ulica je već bila živa. Prijatelji su ga čekali kod zida: Miro, Stipe i imenjak Ante—četvorka koja je bila dovoljno složna da se zajedno uvali u glupost, i dovoljno pametna da se iz nje na kraju izvuče.
Rera je u prosincu 2024. postavljena u Tematski park u Dicmu. Foto: Miroslav Lelas
Miro je bio najviši, uvijek nasmijan, s kosom koja mu nikad nije stajala kako treba. Stipe je bio suprotnost: tamniji, ozbiljniji, šutljiv dok se ne zapali, a kad se zapali, onda ga nitko ne može ugasiti. Imenjak Ante—zvali su ga “Mali Ante” iako nije bio baš nizak—imao je onaj pogled čovjeka koji u svemu vidi priliku za šalu.
Karte za feratu su već imali. Skupili su novce i za karte i ka utakmicu zadnja dva dana, nije to bila posebno visoka cijena karte od 250 dinara.
“Daj, Ante, nemoj mi se pravit važan,” dobacio je Miro kad je Bulj izvadio plik uredno presavijenih novčanica. “Nisi ti jedini koji je dobro skupio.”
“Imam ja i plan,” odgovorio je Ante.
“Koji?”
“Da se danas rugamo porazu Zvezde.”
Stipe je kratko kimnuo.
“E, to ti je plan.”
Na sinjskom kolodvoru tog popodneva nije bilo uobičajenog svijeta. Nije bilo mlikarica s kantama, nije bilo žena koje idu na Pazar, nije bilo onog ranog, radnog prometa. Ovo je bio navijački vlak—i to se osjećalo već po prvom koraku na peron.
Sve je mirisalo na duhan, znoj, uzbuđenje i nešto metalno iz lokomotive. Muškarci su se gurali, smijali, dovikivali. Netko je već započeo pjesmu, netko je lupao dlanom po stijenci vagona kao po bubnju.
Kad je vlak stigao, nije se u njega ulazilo—u njega se navaljivalo.
U vagonima je bilo toliko ljudi da se činilo kao da će se pod saviti. Sjedala su odavno izgubila smisao: stajalo se u prolazu, stajalo se između sjedala, stajalo se na stepenicama. Netko je kroz prozor izbacio ruku i uhvatio se za vanjsku ručku, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
“Ajme, ljudi, ka srdele smo!” viknuo je Miro, pokušavajući progurati ramena.
Stipe mu je odgovorio kroz smijeh:
“Šuti i drži se! Ako padneš, nećeš vidit Begu!”
Ante je stajao stisnut između dva muškarca koja su vonjala na cigarete. Kondukter je skoro formalno pokušavao uvesti red, ali bilo je potpuni jasno da je red bio izgubljen već u prvom kilometru.
“Ajde, momci, unutra! Ne viri vani!” vikao je.
Netko mu je dobacio:
“Ne viri, nego diše!”
Vlak je krenuo s onim poznatim trzajem, ne baš nježno, kao da se i sam čudi koliko tereta nosi. I onda je uhvatio ritam. Zvižduk, vodena para, pa sve brže—i Sinj je počeo kliziti unatrag.
Kad su se spuštali niz Klis i približili tunelima, kodnukter je povikao:
“Spuštaj prozor! Dim će ti pojist oči!”
Ali prozore nije imao tko spuštati—ili, bolje rečeno, nije imao gdje. U vagonu je bilo toliko tijela da je i prozor bio tek dekoracija. Dim je svejedno našao put. Ušao je kroz svaku pukotinu, prošao kroz svaku rečenicu, lijepio se za grla.
Ante je osjetio kako mu oči suze, ali nije mario. U toj gužvi nitko nije mario. Svi su bili „jedno tilo“ koje ide prema Splitu, prema Starom placu, prema željenom revanšu.
Split ih je dočekao kao okupan suncem, s drugačijim mirisom zraka nego u sinjskoj kotlini. Kolodvor, ljudi, glasovi. I još nešto: osjećaj da je danas u gradu sve usmjereno prema jednoj točki, prema stadionu koji nije samo stadion.
Na putu prema Starom placu Ante je vidio redove kao zmije. Kasnije će se pričati da je prodano više od sedamnaest tisuća ulaznica, da je interes bio ogroman, da je Split disao utakmicu. Ali Ante tada nije razmišljao o brojkama, on je već bio presretan što je mogao vidjeti grad u koji je tako česti odlazi s majkom, družiti se s prijateljima, a možda će nakon utakmice ostati nešto vremena za šetnju uz more.
Na Starom placu već sat vremena prije utakmice sve je bilo krcato. Ne samo tribina nego i svaki dio stadiona, zidovi oko njega, prozori i krovovi okolnih zgrada.
“Vidi ga!” povikao je mali Ante kad je na travnjaku ugledao Ivu Begu. “Ala, to je čovik!”
Ante Bulj je gutao prizor: bijeli dresovi, zeleno igralište, betonski rubovi stadiona, miris sjemenki i duhana, povremeni povik koji propara zrak. Negdje s druge strane, na rubu, stajao je i fotograf s aparatom—Ante ga tada nije znao po imenu, ali taj će kadar s te utakmice kasnije postati poznat, kao da je netko zaustavio vrijeme baš u trenutku.
Tada je jedan visoki stariji muškarac iza njih viknuo:
“Za Zvezdu danas ne brani Beara. U Splitu ga uvik zamijene.”
Drugi je odmah dodao:
“Radunović je na golu. E, taj ti neće sve pokupit.”
Bila je to navijačka logika: pronaći pukotinu u protivniku i vjerovati u nju kao u zakon.
Utakmica je krenula napeto, kao da se i lopta boji. A onda, u 17. minuti—kazneni udarac za Hajduk. Pričalo se da je prekršaj bio na Ivi Begi, i da je Zvonko Bego stao na bijelu točku kao da je rođen za taj trenutak.
Kad je lopta ušla u mrežu, sjever je eksplodirao. Ne kao navijanje, nego kao erupcija.
Ante je osjetio kako mu se glas odjednom pretvorio u krik, kako mu srce lupa u sljepoočnicama. Zagrlio je Stipu, Stipe je zagrlio Mira, Miro je zagrlio nekog čovjeka kojeg nikad prije nije vidio. Nije bilo važno tko je tko.
U poluvremenu su pričali brzo, nervozno.
“Ne opuštaj se,” govorio je Stipe, kao da on igra. “Jedan gol nije ništa.”
A onda—drugo poluvrijeme.
Ako je prvo poluvrijeme bilo traženje, drugo je bilo udar oluje. Hajduk je zabio odmah nakon odmora, pa opet, pa opet. U jednom trenutku semafor je pokazivao 4:0, a ljudi su se gledali kao da provjeravaju sanjaju li.
“Ajme, jesmo li mi ovo dočekali?” rekao je Miro, s očima koje su se sjajile.
Netko s tribine doviknuo je:
“Eto in sad ona sedmica!”
Zvezda je do kraja uspjela smanjiti, ali nitko nije mario. Bio je to dan kad je Hajduk prekinuo ružan niz, dan kad je Stari plac bio Dalmacija u malome, dan kad su “bijeli” srušili favorita koji će te sezone uzeti naslov.
I onda, kad je sve završilo, kad su noge postale teške, a grla promukla, odustalo se od udvaranja Splićankama. Fešta je jednostavno bila toliko velika da su satima pjevali s ostalim navijačima i slavili po gradu. Baš kao da su rođeni usred Splita. No, fetata nije čekala, spora ali točna stara dama polazila je u 19 sati nazad prema Sinju. Doći će duboko u noć.
Činilo se kao da se cijeli Sinj vraća kući u istom dahu. Netko je započeo pjesmu, pa je stala, pa se opet počela. Još se osjećao dah velike pobjede i fešte nakon nje. Jedan dio ljudi kao da je spavao na nogama od umora, atmosfera se lagano stišavala kada se ferata popela iznad Klisa.
U Sinj je stigla malo iza 22 sata, sad je već bilo pravo olakšanje izići iz te gomile ljudi. Ante se pozdravio s prijateljima i krenuo u Ćosin potok.
Nađa ga je dočekala na vratima.
“Jesi li u komadu?” pitala je.
“Dašta san.”
“A jesi li bio pametan?”
Ante je kratko zastao, pa rekao:
“Bio sam… koliko sam moga, majko. Ne znaš ti kakav je to osjećaj i kako smo se radovali nakon pobjede Hajduka. Znaš li da nikad ne bi napravio neku glupost?”, upitaju je majku tako da nisam sam sebi nije vjerovao.
Nađa je uzdahnula, kao da je to najtočniji odgovor na svijetu.
U očevoj radnji
U ponedjeljak je sve bilo po starom. Ante je u školu otišao s glavom punom dojmova sa Starog placa, a iz škole se vratio ravno u radnju. Jozo nije bio čovjek koji bi dugo pričao o nogometu. Drag mu je bio Hajduk, ali ga nije ni blizu zanimao kao sina Antu. On je imao svoj posao kojemu je bio cijeli posvećen.
Radnja je mirisala na kožu, drvo i metal. Na jednom zidu visjeli su remeni, na drugom polugotovi dijelovi ormi. U kutu je stajala drvenica—polukružna, glatka, izrezana u Biteliću—spremna da se “dokuje” kod kovača, da se na nju stavi željezo i sve ono što mora izdržati konjski trzaj.
Ušao je muškarac iz dalmatinskog zaleđa, širokih ramena i s kapom zategnutom na čelo. Bio je to Luka.
“Jozo evo me kako sam i reka da ću doć, tribam rednju“, poruči još s vrata.
Jozo ga je pozdravio. Dok je "glanjcao" rednju, odnosno glavnu oprema za zaprežna kola, na radnom stolu stajalo je nekoliko škruja - bičeva za konje, tabarina koja su izrađivana za konnjska leđa.
„Rednja, ali ti se stari „volan“ pokrvario? “Za kojeg konja?”
“Za mog sivca. Al’ mora bit mekša. On ti je osjetljiv. Molim te neku jeftiniju!”
“Konj ti je osjetljiv, a ti bi jeftino,” mirno je odgovorio Jozo digavši obrve od čuđnja.
Luka se nasmijao, kao da je znao što će domaćin odgovorit.
“Ajde, Jozo, znaš ti mene, moran pitat, ja san ti stalna mušterija. Konj je vezan isprid kuće, nemoj da čeka na ovoj zimi”.
Jozo je samo pokazao na Antu.
“Ante će ti uzet mjeru.”
Ante je izvadio metar i prišao konju kao liječnik pacijentu, ozbiljan unatoč godinama. Jozo mu je, kao usput, dobacio:
“Gledaj dobro kako drži glavu, ovaj ti je uspravan ka top.”
Kad je počeo mjeriti, konje se počeo trzati.
“Ćaća, ovaj konj je nemiran, šta da napravin?”
Luka se odmah javio:
„Ma ništa ne brini, samo te nije upoznat“, kazavši to pomilovao je konja, a ovaj se odmah smirio.
Put s majkom, teta Kata i djevojka iz Splita
Ovaj put vlak nije bio navijački. Ovo je bio običan putnički vlak, onaj u kojemu se miješaju svjetovi: žene s košarama, ljudi s torbama, poneka kokoš u krilu, mirisi hrane, duhana, i uvijek onaj tanak sloj čađe na zidu koji je ferata nosila na sebi kao potpis.
U vagonu su bile i mlikarice, s kantama koje su pažljivo držale kao da drže život. Nije to bio isti vlak kao onaj za utakmicu—ovdje se išlo zbog posla, rodbine, trgovine, života. Netko je nosio kiseli kupus, netko jaja, netko tuke.
Nađa je sjela uz prozor, a djecu posložila oko sebe kao da ih štiti od svijeta. Ante je sjedio nasuprot, pokušavajući izgledati zrelo, iako mu je u glavi već bila slika mora. Prije mu je odlazak s majkom u Split bio događaj koji je čekao danima, sada se samo radovao vremenu kad će moći malo „udaljiti“.
Kad su došli do konduktera, Nađa je pružila karte. Za najmlađu kćer—recimo da je imala sedam—Nađa je, kao u starom triku, rekla:
“Ima šest.”
Djevojčica je odmah, iskrena do bola, podignula bradu:
“Nije, majko, imam sedam!”
U vagonu je netko prasnuo u smijeh. Kondukter je pogledao Nađu, pa djevojčicu, pa samo mahnuo rukom.
“Ajde, nek ide. Samo ti, mala, šuti drugi put.”
Nađa je u sebi uzdahnula, a Ante se nasmijao i nagnuo prema sestri.
“Da me nisi više vako sramtotila,” šapnuo je.
Ona je slegnula ramenima, ponosna što govori istinu.
Veliki tunel - Klis. Danas je uzgajalište gljiva. Foto: Miroslav Lelas
Vlak je krenuo, trznuo kao i uvijek, pa krenuo glatko. Kukuzovac. Prosik—samo znak, bez natkrivene stanice. Dicmo, gdje se ulazi i izlazi kao na nekoj seoskoj raskrsnici sudbina. Dugopolje, pa dalje prema Klisu.
Na Klisu je, kao da je dio pruge, stajala baba Mande sa suhim smokvama. U ovom dijelu godine voća nije bilo pa su suhe smokve bile tražene i skupe.
“Ajde, Nađa, uzmi dici,” rekla je, kao da se viđaju svaki tjedan.
Nađa je uzela smotuljak, i Ante je osjetio kako mu je taj okus smokve isti kao kad je bio mali—kao da vrijeme ima svoj okus.
Kad su došli do tunela, vlak je zasvirao. Ljudi su spuštali prozore.
“Spuštaj, sinko,” rekla je jedna žena. “Dim nagriza oči.”
U tunelu je sve postalo crno, a dim je bio gust i topao. Ante je gledao kako se majci oči suze, ali ona nije prigovarala. Samo je čvršće držala torbu.
I onda—svjetlo. Solin, Kopilica, Split.
Inače, na Kopilici nisi mogao ni čekato bez kupljene „karte za peron“. Nađa je odmah pripremila dinare da sestri nadoknadi kupljenu kartu za čekanje.
Teta Kata je stajala na rubu perona, s maramom i osmijehom koji se ne troši. Nije imala djece, ali je obožavala svoje nećake. Njezin muž—Višanin, ozbiljan i tih—stajao je uz nju kao stup.
“A di ste mi, moji Sinjani!” povikala je Kata i grlila ih redom.
I ono što je Antu uvijek iznenađivalo: teta je govorila sinjskim dijalektom, kao da nikad nije otišla. “Splitski” naglasak joj se nije „primio“.
Najprije su riješili ono zbog čega su došli. Otišli su do Marina, čovjeka koji je s Jozom kupovao kožu. Radionica u Splitu imala je isti miris kao sinjska—koža je svugdje ista—ali je kroz prozor dopirao zvuk grada, brži i nemirniji.
“Duplikat?” rekao je majstor, podižući obrve. “Ala, Jozo se boji papira više nego konja.”
Ante je spustio pogled.
“Ja sam izgubio.”
Majstor je kratko pogledao Antu, pa se nasmiješio.
“E, ti si pravi. Ajde, sjedi. Napisat ćemo.”
Dok je majstor ispisivao, Ante je kroz otvorena vrata vidio Rivu u daljini kao obećanje. U sebi je već planirao kako će se izvući “samo na malo”, jer Split je bio prevelik da ga čovjek doživi iz dnevnog boravka tete Kate.
Kad su se vratili u stan u Omladinskoj ulici, Nađ, posjela mlađu djecu na veliki kauč dnevnog boravka, teta Kata je iznijela kolač, a Ante je samo gledao kroz prozor prema gradu.
“Majko,” rekao je pažljivo, “mogu li ja do Rive… samo prošetat… s prijateljima?”
Nađa ga je pogledala onim svojim pogledom koji već zna da je odgovor napola “ne”, ali da će ga na kraju ipak pustiti.
“Možeš,” rekla je. “Ali pametno. I vrati se na vrime.”
Ante se odmah uspravio kao vojnik.
“Pametno, majko.”
Teta Kata se nasmijala.
“Pusti ga, Nađa. Neka vidi svita.”
Riva je bila pozornica. Ante je hodao ushićeno baš kao da prvi put vidi more. Nakon petnaestak minuta promatranja ljudi i automobila koji su prolazili Rivom odlučio je poći do Pjace i to u Bobisa po svoju omiljenu poslasticu – mandulat. Netko traži mandulat na fete, netko rafiole za dicu, a stariji gospodin u kaputu kao da je upijo miris i prizor, pa iuzsti da će čokoladne krafne.
Iza velikog stakla, blago zamagljenog od topline peći, radnja miriše na bademe, karamel i svježe pečeno tijesto. Drveni izlog, tamniji od godina i dodira, uredno je složen: rafioli u bijelom papiru, kroštule posute šećerom u prahu, nekoliko komada mandulata rezanih na pravilne „fete“.
Unutra je sve mirisalo na svježe slastice no više od ičega Antu je impresionirao prizor za blagajnom. Tamo je stajala mlada radnica koju vidi prvi put. Nije bila “filmska”. Bila je tako jednostavna, a opet tako zavodljiva. Svezana tamna kosa, uredno radno odijelo i oči koje gledaju ravno, bez straha.
Ante je osjetio kako mu se u prsima nešto zateglo—kao feratin motor kad krene uz klišku uzbrdicu. Od zurenja nije ni primijetio da je došao na red pa ga je upitala:
„Mali, šta ćeš“, upitala ga je uz smiješak kao da je znala što je njegov „problem“.
„Ajme, zamislio sam se nešto“, sramežljivo će Ante.
„Nema veze, dogodi se svakome. Reci, šta bi ti od ovog blaga?“.
„Ja bi mandulat“.
„A, koliko ćeš deka?“.
„Daj mi 20, bit će dosta“, odgovori Ante.
„A, odakle si ti“, upita ga.
„Iz Sinja“.
„Mladi alkar. Znači tako. Jesi doša reron?“
„U nas ti kaže feratom“.
„Feratom? Prvi put čujem“.
„Ae, tako ti je u nas.“
„Ovo ti je sto dinara, alkaru moj“.
Ante se već prilično zacrvenio dok je vadio novac iz džepa hlača. Kada se stavio 100 dinara na stakleni pult pred blagajnicu svojih snova, jedan mulac kratke plave kose i plavih očiju se ugurao pred njega. Ante ga je samo „blijedo“ pogledao, ne shvaćajući što se događa. No mulac nije oklijevao, zaletio se i ugrabio novac koji je Ante položio te pobjegao.
„Lopov!“ - viknula je prodavačica, a kada je Ante shvatio što se dogodilo trenutačno je počeo trčati za mladim prijestupnikom. Vidio je da je krenuo prema Rivi i trčao za njim što je brže mogao. Ljudi su stajali sa strane, većina se ukipila zbog „potjere“ kojoj su svjedočili. Pojedinci su vikali „Eno ti ga“! Kada je Ante već pomislio da će ga izgubiti iz vida, ovaj se zbog bezglave jurnjave sudario s jednim srednjovječnim muškarcem, nakon čega je mulac pao na pod. Muškarac u kojeg je udario odmah je uhvatio mulca za ruku kada je vidio da ovaj pokušava pobjeći. Ante je iskoristio situaciju te je došao do njih dvojice.
„Što je bilo“, upitao je muškarac.
„Lopov, gospodine. Mali je lopov, ukrao je novac s kojim sam išao platiti slatko u Bobisa. Kazavši to išao je ošamariti mulca, no ovaj se prepao te je odmah vratio ukradeni novac. Kad je to napravio, muškarac ga je pustio, a on je otrčao prema Marmontovoj.
Ante je bio uspuhan, ali zadovoljan što se priča ovako završila. Zahvalio je muškarcu koji je zadržao mulca, potom se uputio nazad prema Bobisu.
„Evo me, uhvatio sam lopova, evo ti 100 dinara“, kazao je sad već ponosni Ante.
„Pa ti si pravi junak. Sada ti neću ni naplati mandulat, dobit ćeš ga besplatno!“.
„Stvarno?!“.
„Stvarno, zaslužio si“, tepala mu je lijepa prodavačica, a još kada mu je mignula, Anti kao da je nestalo tla pod nogama.
„Hvala ti, ne znam šta bi reka“.
„Ne moraš ništa reć, dovoljno si napravio. Javi se kad drugi put dođeš u Split“.
To je bilo sve što je Ante želio čuti. Njegovi obrazi su postali crveni, a srce mu se uzlupalo od sreće.
Sada se ispunjen mogao vratiti kod tetke. Kako će se tek sada radovati povratku u Split…
Posljednji zvižduk
Sinj–Split, 30. rujna 1962.
Tri godine kasnije Ante je imao dvadeset. Snovi o lijepoj garavoj prodavačici iz Splita raspali su se već prilikom prvog sudara sa stvarnošću. Sada je bio ozbiljniji, punijih ramena, s manje naivnog sjaja u očima. Tog dana, 30. rujna 1962. nije želio propustiti priliku posljednji put feratom stići do Splita. Ušla je mu je „u krv“ kao i svim Sinjanima, Dicmanima, Dugopoljicima, Klišanima… Feratu je pregazilo vrijeme, presudili su joj cesta i automobili. Sinjani su u nevjerici dočekali vijest da više do Splita neće moći omiljenom prugom.
Tog dana, zvižduk je imao drugačiji prizvuk. Sinjski kolodvor bio je pun, ali je cijela atmosfera bila gotovo sprovoda. Nije to bila gužva zbog posla ili trgovine. Ovo je bila gužva zbog nečega što se ne propušta: ljudi su došli da vidjeti kraj jedne ere, dotaknuti feratu…
Stajali su uz rub perona i uz prugu—od Sinja, preko Dicma i Dugopolja, pa uz klišku stranu sve do Splita. Mnogi su držali maramice kao zastave. Puno ih samo šutjelo, stisnutih usana…
Željeznička postaja - Klis, kako danas izgleda. Foto: Miroslav Lelas
U službenoj kućici, iza stakla koje je vidjelo tisuće polazaka, stajao je prometnik Marko Grbeša. Čovjek koji je cijeli radni vijek bio vezan uz feratu, a toga dana nije mogao brojati ništa osim knedla u grlu. Nakon trideset i sedam godina službe teško mu je pao ovaj trenutak.
Ante ga nije osobno poznavao, ali ga je dobro poznavao iz viđenja. Vidio je kako Grbeša izlazi, kako pregledava kompoziciju kao da gleda nešto živo, ne željezo. Vlak je na sebi imao oznaku 3834.
Ferata—rera, stara dama, kako god je tko zvao—stajala je spremna na svoj posljednji putnički pohod prema moru. Para joj se dizala s boka u bijelim stupovima. Bio je oblačan rujanski dan, i vrijeme kao da se pridružilo komornoj atmosferi koja je vlada u vagonima. A oni su bili krcati i to do te mjere da su ljudi bili nagurani kao srdele.
Ništa nije tako dobro oslivalo tugu ovdašnjih ljudi kao sljedeća scena. Među najpogođenijima ovim scenarijim bile su mlikarice, iste one koje su desetljećima mlijeko, sir i druge proizvode nosile na splitski Pazar. Njih je ovaj događaj toliko pogodio da ih je bilo nekoliko koje su kleknule uz tračnice i poljubile tračnice koje su ih do jučer osiguravale kruh.
Ante je stajao uz prozor i gledao kako kraj prolazi. I mislio na sve: na oca u radnji, na majku koja dijeli naranču, na kruh s tintanim imenom, na Stari plac i onih 4:1, na djevojku s Rive koja mu je rekla da nije budala. Kada je konačno ferata posljednji put krenula prema jugu, mnogima se u oku zacaklila suza.
Vetmin most u Klis kosi. Danas preko njega prolaze automobili. Foto: Miroslav Lelas
Na postajama su svirale harmonike, negdje se pjevalo, negdje samo šutjelo u nevjerici. Ante kao da nije vjerovao da je ovo zadnje putovanje ove vrste; kroz glavu su mu navirale slike djetinjstva i ferate, kada bi odlazio s ocem na izlet u Kukuzova, kada bi odlazio s majkom u Split, kada bi odlazio na Hajduka…
Nakon gotovo tri sata putovanja, kada su stigli u Split, nije bilo one uobičajene žurbe “brže, brže”, nego sve nekako sporo, kao kad se na duže vrijeme moraš oprostiti od dragih ljudi. A ferata je upravo bila to – više od mašine od željeza. Ona je neraskidivi dio života velikog dijela Cetinske krajine i Dalmatinske zagore.
Ante je, prije nego je posljednji put sišao s ferate, spustio dlan na metalni rub vagona. Kratko. Kao rukovanje. I šapnuo, više sebi nego ikome:
“Hvala ti, ferato.”
Prometniku Marku Grbeši bio je to najtužniji dan života. Nakon posljednjeg putovanja samo je kometirao: „S rerom i ja sam umra… s njezinim zadnjim zviždukom“.
MOJMIR ČAČIJA
Ime Mojmira Čačije duboko je upisano u suvremenu povijest dalmatinske glazbe i klapske pisme. Skladatelj, aranžer, obrađivač i dugogodišnji umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, Čačija je autor koji cijeli svoj radni vijek gradi na ravnoteži između izvornog nasljeđa i suvremene glazbene prakse, s posebnim naglaskom na a cappella izričaj kao temelj klapske tradicije.
S Mojmirom Čačijom popričali smo – gdje drugo nego u srcu alkarskog grada, na sinjskoj Pijaci. Povod razgovora bila je pjesma „Ferata“, koja je 1975. godine pobijedila na Splitskom festivalu, a koja je desetljećima ostala duboko utkana u lokalnu memoriju Cetinske krajine. Autor pjesme je njegov brat, Mile Čačija, dok je Mojmir Čačija kasnije pjesmu prilagodio izvedbi za klapu, prepoznavši u njoj snažan tradicijski potencijal i autentičan lokalni izričaj.
Od tada „Ferata“ živi i u klapskom obliku te je redovito izvodi klapa Sinj, kao svojevrsni glazbeni spomenik ugašenoj sinjskoj željeznici, ali i vremenu u kojem je putovanje vlakom bilo događaj, a ne tek prijevoz. Razgovor na Pijaci tako se prirodno pretvorio u povratak u djetinjstvo, u spor ritam tračnica, u sjećanja koja su iz osobnog iskustva prerasla u pjesmu – i ostala trajno zapisana u dalmatinskoj glazbenoj baštini.
„Naša legendarna sinjska ferata ukinuta je 1962. godine, a brat i ja smo se u njoj vozili. Znali smo ići u Split u shopping, a ćaća nas je povremeno vozio na izlete na Kukuzovac.“
Ferata ili rera bila je svakodnevica, ali i događaj. Put koji je trajao tri sata, a djeci se činio kao vječnost, tek je kasnije dobio svoje pravo značenje.
„Tek kada sam odrastao shvatio sam kamo sam išao na izlet.“
Vožnja kao inspiracija za pjesmu
Iz tih vožnji, iz tog ritma tračnica i sporog penjanja uz Klis, rodila se i pjesma. Mojmirov brat, inspiriran feratom, napisao je tekst i uglazbio ga, a pjesma je kasnije dobila i svoje legendarno ruho.
„Kada je tu pjesmu obradio Bojan Adamič, legendarni slovenski aranžer, prilagodio ju je za Splitski festival.“
U izvedbi klape Fortuna i solista Josipa Matanovića, pjesma je 1975. godine pobijedila na Splitski festival – Prokurativama, i to uvjerljivo.
„Do danas se nije dogodilo da je tolika razlika između pobjedničke pjesme i one drugoplasirane.“
Pjesma nije postala hit na razini cijele bivše države, ali je postala lokalni simbol, osobito na sinjskom području – naš brend, kako kaže Čačija.
Dijalekt, sekunda i stari način pivanja
Pisma o ferati pisana je sinjskim dijalektom, onako kako su pjevali stari. U njoj se čuje sekunda, način pjevanja prisutan i u reri i u gangi, osobito u obradi koju je kasnije radio sam Mojmir Čačija.
„Brat je napravio pop skladbu i ona je bila uspješna, a ja sam uveo tradicionalne elemente.“
Ta obrada za klapu nastala je kada je prepoznao da pjesma ima „štofa“ za klapsku izvedbu. Klapa Sinj izvela ju je najprije na Festivalu Gospe Sinjske, a potom i na Poljudu, na koncertu „Ne damo te pismo naša“.
„Pjesma je i danas na redovitom repertoaru klape.“
Putovanja feratom i život uz tračnice
Unutrašnjost ferate bila je tijesna, ali posebna. Ni bure ni nezgode nisu obeshrabrivale ljude. Upravo su te situacije ušle u pjesmu – i svakodnevica i žaljenje za prugom koja je ukinuta.
Poseban kuriozitet bio je uspon prema Klisu.
„Ferata je sporo išla uz Klis. Pojedinci bi izišli u Rupotinama, popeli se pješke, popili gemišt, pa je opet čekali i nastavili dalje.“
Takve slike danas zvuče gotovo nestvarno, ali upravo su one temelj ove pisme i sjećanja.
Ferata – riječi
Još dok san bija malesan
jutron rano budija me zvuk
naše stare dobre ferate
svi smo je puno volili
a zvali smo je – rera
Tri ure vozila je od Sinja do Splita
’oće l’ ispast’ koja vida
svak’ se u njoj pita
Švercerice strepile ’oće l’ ikad stići
il’ će ostat’ neprodani jaja i pilići
’Ajme joj
’ajme meni, jadna ti san
ka’ ću stići navr’ Klisa
’ajme meni, jadna ti san
ka’ ću stići navr’ Klisa
’ajme meni, jadna ti san
ka’ ću stići navr’ Klisa
Sa vr’ Klisa, sa vr’ Klisa vidi se more
nizbrdo je, nizbrdo je pa će ići bolje
Ka’ ću, sad ću, ka’ ću, sad ću
ka’ ću, sad ću, ka’ ću, sad ću
evo Splita, evo Splita, evo Splita
evo Splita, evo Splita, evo Splita
evo Splita, stoj, stoj, ma, stoj, stoj
Stoj, Kopilica, ima izaći
Ajmo, Splićani, brže s tin kumpirin’
’vo van je zadnja vožnja u ferati
Ona zadnji zvižduk pušta i polako gubi paru
putovanje je pri kraju i bodulu, a i vlaju
Goni
Nema više stare gvozdene mašine
prodali su švelere, skinili su šine
nema više njeni’ drveni’ vaguna
ni čuje se više ni miris garbuna
Nema više stare gvozdene mašine
nema, pare, nema, pare, joj, nema
Nema više, joj, nema više mašine
Nestane mašina, ostala pisma
Stihovi o ferati govore o nestanku stare željezne mašine, o skinutim šinama, prodanim švelerima i vagunima koji su nestali zajedno s mirisom garbuna. To je pjesma o kraju jednog svijeta, ali i o njegovu pamćenju.
„Za napisati dobru pjesmu potreban je konkretan povod. Ferata je za nas bila događaj.“
A cappella – naš gen
Govoreći šire o klapskoj pjesmi, Mojmir Čačija jasno razdvaja prolazno od trajnog. Za njega je a cappella temelj, gen dalmatinskog pjevanja.
„Ako je pjesma s instrumentima – to je hit. Ako je a cappella, može trajati zauvijek.“
Podržava i klape s instrumentima, ali naglašava važnost izvornog izričaja, različitog od mjesta do mjesta – od Dubrovnika do Brača, od Šibenika do Sinja.
U Omišu se zato razvija i dječji a cappella festival, s rekordnim brojem prijavljenih dječjih klapa.
„To su mahom unuci klapskih pjevača. To je garancija da će klapska pisma trajati.“
Pisma, ljudi i vrime koje dolazi
Čačija upozorava i na nove izazove – tehnologiju i umjetnu inteligenciju – ali ostaje miran u jednoj stvari.
„Umjetna inteligencija ne može zamijeniti to da se nas pet nađe u konobi i zapiva.“
Ferata je nestala, ali nije zaboravljena. Dok god se piva o njoj, dok god se pamti njezin zvuk i ritam, rera i dalje vozi – kroz pismu, jezik i vrime koje ne hrđa.
Govoreći o ferati, Čačija se ponovno vraća djetinjstvu. „Prije nego nas ćaća odveo na izlet, pripremali bi se cijeli dan prije. Išli bi na jednodnevni izlet. Iako bi se iskrcali na Kukuzovcu, meni se to putovanje činilo vječnost. Tek kada sam odrastao shvatio sam kamo sam išao.“ Unutra je, kaže, bilo tijesno, ali posebno, a ni ozbiljne nezgode zbog bure nisu obeshrabrivale putnike. „U pjesmi se upravo opisuju situacije koje su se događale na ovoj pruzi, ali i žaljenje kada je ona ukinuta.“
Prisjeća se i jednog detalja koji najbolje opisuje sporost Rere. „Ferata je sporo išla uz Klis. Pojedinci bi izišli u Rupotinama i na noge se uputili uzbrdo u Klis. Ona bi išla sve okolo, a oni bi popili gemišt, ušli u feratu i krenuli dalje.“
Moris Kolak: Ferata kao putovanje koje se pamti cijeli život
Dok razgovor na sinjskoj Pijaci o Reri traje, uspomene se slažu jedna na drugu, a svatko ima svoju priču. Moris Kolak vraća se najranijem djetinjstvu i prvoj vožnji feratom, koja mu se, kako kaže, urezala u pamćenje za cijeli život.
„Moja prva vožnja feratom bila je odlazak u Dicmo, u Ercegovce, kod didovih prijatelja. Išao sam s roditeljima i to mi je ostalo u sjećanju, iako sam imao dvi-tri godine. To mi se toliko urezalo u pamćenje da dan-danas pamtim taj odlazak“, govori Kolak. „Sićan se tih ljudi, tog putovanja i te živosti u toj ferati. Sićan se i da smo bili jako ugošćeni u toj obitelji Jukića di smo išli na izlet.“
Putovanje, kaže, nije bilo lako, osobito za dijete.
„To je trajalo cili dan. S obzirom da sam bio jako mali, taj put mi je teško pa, bila mi je mućnina. Išlo je jako sporo, ferata je svaki čas stajala. Ljudi su govorili: ‘Zašto je stala’, ‘Pa šta je, pa di će…’. Ferata je bila parna, išla je na garburu.“
Jedna od priča koje se i danas prepričavaju vezana je uz putovanje na pir u Split.
„Kada sam išao na pir u Split, u prva dva vagona bili su sudionici pira, a u zadnjem pršut, vino i ostalo što se nosilo. Ferata bi stala u Dicmu, na pumpi bi nalila vodu. Ferata je došla u Split na pir, a zadnjeg vagona nije bilo. Netko je otkačio vagon jer je znao da je u njemu dobra spiza.“
Kolak se prisjeća i koliko je ferata bila spora.
„Otac mi je bio trener Junaka. Junakov igrač bi izašao na pola puta i u Split bi stigao puno prije ferate, toliko je bila spora. Dok bi ona išla, ljudi bi znali uskakati u nju.“
Nestanak ferate, kaže, i danas izaziva žal.
„Svima nam je ža šta je nema više, jer bila bi atrakcija sist u nju i otić u Split.“ Prisjeća se i jednog neostvarenog plana. „Jednom smo vidili plan da je prilikom gradnje Peruće trebala bit napravljena pruga od Sinja do Hana, od Hana do Peruće, da bi se prevozio materijal za branu. To nije ostvareno, ali da se dogodilo, danas je to mogla bit velika atrakcija, recimo putujući restoran – sinjske žabe ili arambaši.“
Za Kolaka, ferata nije pripadala samo Sinju.
„Ferata pripada i Dicmu. U Dicmu je ferata stajala, tu su bili pulestri, jaja, tuka, svega je bilo unutra. Te žene su to vukle u Split.“ Uz to veže i jednu širu sliku tadašnjeg društva. „U Sinju je u to vrime bila veća gospoda nego u Splitu, to će vam svi stari Splićani potvrdit. Oni su u Sinj dolazili na balove i plesove.“
Spominje i moćne sinjske obitelji.
„To je bilo za vrime Tripalića i drugih moćnih sinjskih obitelji. U palači Tripalo sve je bio bečki namještaj ili iz Venecije. Stručnjaci kažu da je namještaj bio vrijedniji od cile palače. To su bili poznati meštri iz Venecije i Beča. Ta obitelj je bila vlasnik skoro cilog Sinja.“
S nostalgijom govori i o društvenom životu.
„Pamtim plesove u Sinju dok sam bio mladić – Junakovu plavu noć, vatrogasne plesove, Novu godinu. To je bilo nešto posebno. To se čekalo.“ No, dodaje kako se s vremenom sve promijenilo. „Sve se to ugasilo s vrimenom. Iz kojeg razloga, to je sad pitanje. Logično je da su plesovi zanimljiviji u malim mistima, tamo svak svakog poznaje.“
Promjene su se, kaže, dogodile naglo.
„Sve se to priko noći prominilo. Sićan se kad bi me mater i ćaća vodili po kalicama i dućanima Splita.“ Jedna mu je slika ostala posebno draga. „Najdraže mi je bilo otić kod čovika koji je na dnu Pjace oštrio nože. Vikao sam: ‘Odvedite me da ga vidim’. Toga danas više nema.“
Na kraju se vraća usporedbi nekad i danas.
„Dalmatinska je u to vrime imala skoro 4000 ljudi. Svaki je svakoga zna. A sada nema ničega.“
MARIJA LIBRENJAK
Tinbar o' zemana: Krtočić na zaorku
Zapalo me zabilužit’ štogot o našon Ferati – Reri, a išton proodala kadno su odrebatili nježini zemani, zabrekle šine o rđe, vaguncini zašijali ucurik, zakunjali feratijeri... Umučala rera... Čeljad se štufala jerbo osta prez ponistre u Bili svit, a neki i prez kore kruva. Na koncu rujna godine Gospodnje 1962., bijaše sveti Jeronim, Jerko---
Ćaća mi pripovida’ da se za svoj imendan našestrice kripio pićerinon loze podukrajnin, izduška, za pokoj duši naše Šuljarice...
Nekako u pozno lito, ćutio se vonj jeseni, mali me prasinovac ujtio za ruku i vrckon pove' u vinograd. Sukon tražio vuka u pučinu podne.
Rekoh mu da je vučina zadrima' ter se mali zadovoljio čevuljon crvenka.
Plenili na zaorku povri vinograda, šoto Strančice i Jokini drača.
– Odek na zaorku me strina našla u krtočiću i dala me materi.
Čatin.
– Je l' babi Tereži?
– Aha...
– Tete, vidiš li oni rast gori di je culja, e onde me je did Luka naša’ i nikomu me nije da’.
Drito će mali.
...Tako se nađoh u neubranu grožđu, doslovno i figurativno (najskoli u vezi s dikojon besidon o Reri)...
Pensan... Ku' ću, šta ću? Gospe Sinjska i Solinska, pomagajte!
Jopet, kontan, ništa nije beznike...
Prikrsti' se i usudi' se bilužit štoriju o nekin drugizin zemanin, adetin i čeljadi, a koji se udomiše u duši ricaste male bjondine...
’Vako nekako (Ima uć... goni!)
Kad san progovorila i štogot kopčala, upita’ mater: – Zaraj čega si me ti privatila? Imala si četvero dice, a strina jedito sina? – E, ćerce moja, rodila si se na Svi svete, ispo kila, modrila se ki sukno, znamenovali te, a did Ivanac te sveton vodon kraj krava s Vrtline škropijo i pensa sebi u bradu kakon će ova mala bit’ ošesta čeljade ako Bog ćarice dade.
Krstili te odma-nama i ime ti u Gospino dala.
Pomalako si se okomerala.
Resla cimigrina žgoljava, na svoj šest.
Prvo škole me mater poslala samu u varoš u našu kalu u tete po neki štanap za skrojit mi vešticu.
Nanoge, naravski.
Granjsala oputinon ditinjstva i kraj Bokina rasta prispila na glavnu cestu.
Odala san uskraj kakon me mater svitovala i koga got bi' trevila otno pozdravljala:
– Faljen Isus i Marija!
Prošla san kraj Rišćanskog groblja, ustravljena, kad ugleda' ćaću na bicikli (biciklu).
Okuraži’ se posve, a jeer ne bi', ćaću srila... i nako puna sebe mu reče:
– Ćako, kad san bila veli’ka, vozila san tvoju biciklu. Lipon u varoš, ka' i ti, znadeš li!?
Ćaća se nasmija i iz tašne mi izvadi pun škartoc paljevaca, karamela i cukarina.
I dandanas kad tudan prođen, pričinja mi se ćaćin lik, košullja bila... perlonka i bicikla prava muška.
Oči mi se zacakle o' snatanja...
Žena koja je volila vlakve...
Od mali' nogu volin vlakove i željezničke kolodvore, i prije prvog putovanja vlakon. Bi'će mi venon kolaju sićanja mojizi predaka na šine i zvuke Ferate, koje mi u testamenat duše posijaše. Kada bi', pisala memoare, vjerojatno bi podnaslov bio „Žena koja je voljela vlakove”.
Noću bi' zagledana u svitla nepoznatih gradova zamišljala ljubavnike, dragi dragu grli u naramaku i verša jon pismu rastanka, ispo' kanpanela...
Obdan bi' očimon gucala vidike...
Kosci planduju na otkosin, žene naviljče piću, a dica vataju banbauke u poljin kukurika…
Starica se uprtila mažon šušnja i metila zeru praške za upirit' vatru.
Valja ispeć uštipke...
Mlada nevista zarana ošla na izvor po vodu...
Natovarila vučije na magare...
(Odma-nama bi' se sitila svog izvora Bukve, magarice Ruže, vučija i soje, najskoli suše liti, kadno smo vatali red za nalit’ vučije kapljicon vode koje su curile niz smokvin list...)
Pastir se gubi u daljini, blago pase prid njin...
Snatal bi' o njijovin životin.
Vlak bi se odalječio...
Sklopila bi' oči i budna snivala, zavukla se u njijov dom, ćuti(h) ji ka' svoje.
Stric Ante zvan Bili
Stric Ante, zvan Bili, u Zagrebu je sve do pri kraj virova u povratak u Karakašicu. – 'Oćeš li me ti, draga sinovka, odvest' vlakon u Karakašicu? Molin te, neka bude zimi i snjig neka lapta, a mosuri moju kaželu o' muljike kite?!
– Dakuću, striče! Jedva čekan...
Obeća' mu na rastanku...
Često mi u san bane i stric i naše predikanje u vlaku u snjigu, pojili se cugon vina mladoga iz domijane ćaće moga...
Prenen se. Pot me obliije i jopet zakunjan, ispo' materini klašanja snivajuć' sne nedosanjane, u prolazu zagubljeno vrime, želje neispunjene...
Kakon je Ivanac volio Mandu?!
Dida Ivana ne pantin, ka' ni materine roditelje. To van je oni did koji me išton rođenu blagoslovijo i toje zime ujtio puntu ter prvo zemana partijo. Baba Manda mi je pripovidala da je imala troje male dice, moga ćaću culjala u bešiki, na sisi uspavljivala, kadno su jon brat Šimun i sestra Iva (Ivka) iz Slavonije kartolinu poslali i poručili da kupi prnje i čeljad te vrckon krene na put lipon u Feričance, vlakon prez voznog reda i prez karte povratne, jerbo ji tamoka čeka bolji život.
Did Ivanac se zalešura, dobro ga kap nije ošinila...
Nije mu se od praga rodnoga i svita svoga rastajalo.
Al' ljubav je slipa... I takon se obnoć uprtiše zobnicon sićanja, kalijon varenike, ćošon kruva, bocunićon rakije i za dida zeru duvana metili...
Did vodio sedmogodišnjeg Petra i malu dvogodišnju Katu za ručice, a baba Manda moga ćaću u povojin u naramku nosila...
Nisu se obazirali. Noć mrkla jin suze krila, utabanin putin s noge na nogu i ukrcaše se u Feratu...
Prisidali iz vlaka u vlak... Put bijaše dug.
Did privation život u tuđen svitu... Obikla se dica. Rodijo se i mali Ante...
Baba kopnila, ki snjig u proliće.
Nije mogla podnit' ravnicu, prez sunca za goru, i voda jon bijaše grka, a arija mrka...
Did Ivanac jon jopet ispuni želju pak istin putin i Feraton se vratiše u Karakašicu.
Stric Petar (fra Bernardin) se rado vraća' u Slavoniju. Često mi je kraj krava na Mišurki pripovida’ svoja sićanja.
Ćaća se zeru sića’. Bijaše mali posve, a teta Kata umri mlada.
Ne sićan se dida Ivanca, ka’n i Ferate...
No, did Ivanac, čeljade rođeno u devetneston viku, zorno je životon svidočio kakon čovik more volit’ ženu...
Baba mi je u dugin zimskin noćin, doklen je prela i suknene bičve plela, Gospu pozdravljala, pričala o zemanin prošlin...
Bila je na svoju ruku, ali mudra i duhovita žena.
Sićan se jedne pripoviti nježine iz drugoga svickog rata:
„Gonila san mlivo na magaretu iz mlinice na Demerovcu na Cetini.
Bilin puton čitluskin zamarijale se mater i ćer (kći).
Žale na vas glas.
– Šta van se dogodi, bidne ne bile? Baba priplašeno.
– Nema za nas života. Jad nas i čemer ubi...
Oni nesritni vojnici nan noćas uzeli čast.
Ne moremo izdurat' ‘vaku sramotu i bolu.
Nema nan druge vegon u Cetinu, saprat grije.
Iđemo se udušit. Mater žali i ćeri šudaron kose pokriva.
– Zaraj toga se iđete udušit?
Mislila san da je neki događaj, da van je nekoga ubilo.
Evo, sinoć su se na meni dvojica izminila. Neman konta. Nek’ je glava na ramenu.
Ajte vi lipo svojon kući, i radite svoje posle.
I o ovomen mukajet..
I tako je baba moja spasila dva života i njijove familije..”
Druga priča (pazar)
Druga priča zeru je ćarnija. Zapalo babu Feraton na splicki pazar odnit prodat duzinu jaja, konistru voća i zerku duvana u traveši ponila. (Did je uz bavljenje lozon sadio i pačio duvan.) Ujtila baba misto, nako jezična (blagorječiva) dobro pazarila. Kraj nje na svoja mista zasile „bodulica” Kate i „vlajina” Anđa.
Prodavale jaja. Nije ji išlo.
– Anđe, pripazi mi na jaja, moran u kondut!
Kate zamoli Anđu i ode ća.
– Dakuću! Anđa za njon zjače.
Oduljilo se, a sunce upačilo. Biše pravon vruće.
Vraća se Kate. Ispriprosila se. Čeljadetu bude lašnje kad ode zaraj sebe.
Kad ima šta vidit. Anđa zadigla šotanu i punparicon plenila na konistru jaja. Trevešon zašuškala da njanci zere arije ne uđe.
Krši ruke u čudu Kate i ‘nako zajapurena Anđu 'pita:
– Zašto si mi na jaja sila, jadna ti san? Ne mogu prodat’ mućke.
– Grijen ji doklen kočka ne dođe!
Ki da nisu nježini posli, Anđa će.
„Vakat slamu prodaje.”
Ćaćini i materini zemani
Mater je moja rođena u podvarošu u plemenu serdara Tomaševića. Drndanje Ferate ju obnoć predalo. Feratini dimni sinjali kroz fumar bi jon se u postelju zavukli. Ćaća jon, moj did Frano (Bigo), alkarski momak, a drža' je i blago, najskoli konje. Mater je ki curetak jahala. Obnoć bi kadikad misečarila.
Takon bi digot u snu 'odala do pojte, popni se na konja neosedlana okon tri ure po ponoći i utrkivala se s Feraton.
Kraj Mojanke bi skrenila prema Košutin, u ujaca, a Ferata uzbrdo prema Spl'tu tandrkala...
Jedito san od matere čula:
„U Sinju o Gospe, biše svita neg’ u cara vojsk”
ter napobaško ovu:
„Svašta mater rodi, a Ferata goni.”
Mater je parlala taljanski, al’ vrlo važno. Rekla bi ona.
Za ‘ve san beside pelila svece kakon bi i mater moja:
– „Ajuto!”
I poče, moji nisu radili u Dalmatinki.
Srili se, zamirili i korteđavali u Ciglani, tadak „Banića”.
Na ruke tovarili matune u vaguncine. Biše tojo rađa na akort (normu).
Ukrcaj na kamion i na Feratu! Alagase!
Mater je nosila antiku (starinsku) nošnju, pletenice bi prikrila šudaron, u bluzi s polšon, umisto kotula šotana opasana travešon, pipiton...
Bičve povri kolina laštikon svezane, a postole gospocske, ki i ‘od jon...
S jeseni i u proliće zagrnila bi se đemnperon, a zimi pleton...
Sićan se bote kadno mi je svrnila u školu kraj Alkarskog trkališta u prvon pučke...
Išla prodat’ konistru šlama.
Zeru san se pripala, jerbo ni’ko od moijizi nije vdio konta kakon učin...
Pondak je mater rekla da je tila upoznat’ meštrovicu i vidit je li jon se mala obikla, nije jon bilo za glavon kakon učin, jedito, podnašan li se kakon Bog zapvida...
Kašnje ljudikanja s meštrovicon, pojmi jon se bekina.
Uzočes (nažalost), dežgracije ucrniše mater.
Pripovidala mi je da je i ona Feraton s diveron najmlađin kadikad išla za Spl’t...
Morali bi iz škrivanja oko dvi ure po ponoći, uprtit se zobnicon, mater šparui konistru na glavu pa kroz Brekinu goru i Mulešino puti u varoš...
Valjalo je prispit do tri ure, jerbo Ferata nije čekala.
Ćaćini i materini zemani
Ćaća je radio u zadrugi pa nan nije manjkalo đakonija. Zavučen se u magazin i urmetujen pogačicon i bonbonin refuže... Kadno je ćaća poza Uskrson, ima i zemana, oša’ sveton Frani, starijom bratu kunpanjon lipon iz Zagreba se žalova...
„Nemoj žalit Lujo, materin sine. I gorika će ćaća dilit’ dici galetine.”
Čeljad u karapelju i danas pamti kako su mukte malovanili na kući, jerbo je mater moja posve lipo varila spizu i kuvala kruv (ispo’ peke)...
Vinka
Smet’la Feratu. Evo, sadak se siti’ pripovisti svidokinje Feratina zemana: „Ujac mi bijo feratijer pa san se mukte tamon-vamon (gor’-dol’), ki kunpiri po vagunin kolonbacala. Prvi put me ujac odve’ u niku garažu na kolodvoru u Spl’tu...
Obazrla se, oči raskolačila u čudu kad ugleda’ more.
U glavici dičijon rojilo se miljun pitanja...
– Ujko, a vidi kol’ka lokva za naše krave!”
Dajka
Nazvala me jučer moja druuga i takon jon poviri da mi se ne da... – A šta ti se ne da?, ona će. – Ma evo, pravon obećan, a ne ispunin, digot san na se jidna. Reče jon o čemen se radi, a ona otpunta ‘vako:
– Aha.. Sitila san se priče matere moje o Boži šverceru...
Zarana ponio svoju „robu”, obedio svoje posle na pazaru...
Vraća se Feraton, činio račun kol’ko je gazeta ujtio i inkas u žepe pačijo...
Kraj njega Đuka, Dicman(j)ka. Broji i ona gaste.
– Đuka, to su moje gaste, vidiš, iste moje, evo jednake. Evo, gledaj, ista boja, sve isto...
Bože će.
– Ajde, bolan, prođi me se, ako san nepismena, nije mi Bog pamet uze’...
Đuka će, kupeć’ svoje borše.
Zakoči Rera.. Ima izać, a Đuka ‘misto pozdrava Boži odmiri od šake do lakta.
Vrime je božićno...
Prošle su Materice, a akon Bog da, u nedilju Očići... Davno su mitili zemani tojizi’ fraja... Ćaća bi se otkupijo i za Materice i na Očiće... Bilo je tutek i rogača, oraja, bajama, valaj i „bosanski’” jabuka... Pozatin bismo usikli borić u gori povri Pašina briga, ubrali ma’ovine, skupili šiške... Borić smo kitili na badnju veče’, ćaća unosio Badnjak, sviću palijo...
Mater sveton vodon škropila...
S kanpanela iz varoša zvoni za ponoćku, a drčina šoto tunbinića tundinin puškaraju...
Slama se nije skidala do Tri kralja, a ni kužina mela. Gušta, zacunjat u slami...
Strašilo bi nas da se ne smimo potuć’ jerbo će nan izbit’ čiri na guzici...
Ma, ko ji je šiša’!?
Daj dite materi, ‘oću reć’ sestri...
Odnikidan nazva’ sestru stariju i upita’ je bi li mi dala ruke...
– Ma, šta si me se dovezala, znadeš da nisan dokona?!
Kad’li, nakon par dana, posla čitabu...
O vrimena, o običaji...
Ator (ža’) mi je šta nisan svidok „Feratina đira”...
U snin upoćenin kadikad me prene zvuk Ferate, a dim nježin ujda za oči krmeljave, čeljad mila iz zemana operta me, doklen ne zamaknu u daljini.. a sanak se trni...
Ima izać’!
… Goni…
