U razgovorima na temu Mediterana Tonka Alujević, dalmatinska umjetnica i književnica, sudjelovat će u srijedu na književnom festivalu Split Lit Int - Salon meets Agora: Literary Mapping of the Mediterranean, koji organizira splitska udruga za kulturu SpLitera od 27. studenog do 5. prosinca.
Postoji li Mediteran kakav je nekad bio?
- Evo neki dan čovjek nosi bakalar na kasu za platit i mlada je blagajnica začepila nos i počela prskat osvježivačem zraka. Njoj bakalar smrdi. Cilu butigu je ištrcala. Ako je to priča o Mediteranu onda smo tu došli. Ispervertiran nan je okus, oko, uho, čulo mirisa, opipa. Nama sad ne smeta mirišljavi borić u autu koji de facto smrdi i omekšivači i sve šta se stavlja u spizu. Na to si se navika. Naročito ove mlađe generacije. A bakalar ti smrdi. Ne treba se više truditi ni oko gostiju. Nabavljat im domaće pome? Ma, tko od njih ćuti razliku između kečapa i šalše?
Nama je u glavi slika Mediterana ona šta nam je u principu stara Venecija ostavila. Kamene kuće i trgovi. Toga ima dole do Krfa. Sve ovo drugo je uglavnom devastirano. Prošla sam ga 2005. godine i to je bila zadnja godina kad se moglo. Danas je to ratna zona, državni prevrati, migranti. I lako ti se može dogodit da ako u neku državu i uđeš, nećeš lako izaći. Rasap civilizacije. Mrtvo more.
Onda, ka ljudi sve manje smo spontani, sve smo manje Mediteran. Opterećeni smo raznoraznim kompleksima i postajemo nemogući za komunikaciju. Ono što je nekad bila naša grintavost prelazi u nekakav bijes. Postajemo agresivni i pohlepni.
Knjige?
- Momentalno sam stala jer sam više zaokupljena mozaicima. Njih u posljednje vrijeme radim intenzivnije. I nije da mi nedostaje inspiracije, nego ovo izdavaštvo kod nas prelazi u monotoniju, dosadu koju izbjegavam. Moj karakter je takav, volim uvijek nešto drugačije. I kako smo se svi okrenuli turizmu i apartmanizaciji, ne vidim tu nekakvu publiku. Uvijek tražim drugačiju formu kroz koju ću se izraziti. Možda više ništa ne napišem u smislu ukoričavanja. Ljudi danas imaju sve manje živaca čitati duže forme, a i ono što se napiše, a to se najbolje vidi na Facebooku, najčešće se shvati na krivi način. Najbolje in je ono šta je meni najgore.
Tko su naručitelji vaših mozaika? Jesu li to ljudi koji žele oplemeniti svoj prostor tuđim stvaralačkim duhom?
- Nema tu pravila. Nekad ti rad naruči netko od koga ne bi nikad očekivao. A kako radim i za svjetovne i za sakralne prostore, onda taj nekad ima smisla za umjetnost, a nekad nema pa je skloniji kupit vjersku plastiku iz Italije. Čudni su to putevi. Kao i u ostalin segmentima života. Kod mozaika je strašno važna uklopljenost u prostor. Ako je mozaik prevelik onda moraš imat i veliku distancu odakle ćeš ga gledat. Iako se naplaćuje po kvadraturi, nikad se nisam polakomila i nikad nisam podilazila naručitelju. Saslušam ga da vidim što želi jer on će gledati u njega, napravim skicu, a kasnije mozaik sam kolo vodi, ima neki svoj život. Dodaješ i oduzimaš kako te kamen, murano staklo vodi. I svjetlost. Ono je najvažnije od svega jer aktivno sudjeluje u toj igri.
Često objavljujete fotografije sa balkanskih planina u društvu prijateljice Manje Rokov, poznate po slučaju privatna plaža na pomorskom dobru. Kako ih odabirete, tko su vodiči?
- Uglavnom je to spontano i na sugestiju prijatelja kojima vjerujemo. Ono što se objavljuje po medijima je često isfrizirano, dotjerano i lažno. Volim instinktivno kretanje. Na putu nema plana. Ovisi koja će te priča povući. Hodanje po planini ne ovisi samo o tvojoj želji nego i o vremenskim prilikama, kondiciji, tvojem unutrašnjem stanju... Nikad neću zaboravit Tibora Sekelja, Vojvođana mađarskog porijekla, koji je prošao strašne planine. Pitali su ga kako nikad nije izgubio glavu i niti jednog člana ekspedicije. "Prije nego se popenjem pitam je - primaš li me", odgovorio im je. S prirodom treba komunicirati i znati kad je vrijeme, a kad se treba strpit.
