[I] nađem se ja u društvu, i Faca govori moj prijatelj doktor ovaj, moj prijatelj doktor onaj, moj prijatelj general, pukovnik… Oh. Pokušavam ja sebe zamisliti da govorim, moja prijateljica konobarica, moja prijateljica spisateljica, moja prijateljica čistačica, moj prijatelj pisac taj i taj. Suludo. Stvarno trebaš biti Faca da iza izraza „prijatelj“ i ispred imena, upotrijebite titulu dr, mr, i šta li ga ja već znam?
Što ti ona znači? Jesi li veća Faca ako ti je prijatelj doktor? Prijatelj je prijatelj. On nema zanimanje, on je prijatelj. Prijatelj nema nacionalnost, prijatelj je dobar čovjek na kojeg se možeš osloniti. Prijatelj je naša zvijezda, jer riječ „prijatelj“ sama po sebi sve govori. Ne treba toj riječi titula, ne treba ime ni prezime, ne treba ništa. Sve je kristalno jasno. Ali, ljudi pate od raznih gluposti. Kod mene postoji samo dvije kategorije, ili si čovjek, ili nisi. Treće nema.
Ono što jesi, nosiš u sebi
Pa, postavljam samoj sebi pitanje, tko su ti ljudi? Ako im se oduzme ime i prezime, titula, i sve ono materijalno? E, to je važno. Tko si ti u suštini? Čovjek ili nitkov? S titulom ne raste ljudskost. Materijalno te ne čini boljim čovjekom od mene, možda ti samo olakšava život, i ništa drugo. Odbaci sve to, i upitaj se tko si? Upitaj se da li je itko prolio suzu zaboga tebe? Ako je, ne treba ti titula. Ne može se nečovječnost skriti iza titule, iza dobre kuće ili auta. Ono što jesi, nosiš u sebi. Srce ti je titula, ono ti je ime i prezime, jer sve što je čovjeku vrijedno, ne nosi se u džepu, nego u srcu.
A nakite se ljudi titulama, a na mjestu srca im je kamen. I što ti sve to vrijedi? Samo se zapitaj tko si? Makni sve lažno od sebe, makni sve opipljivo, ogoli se do srži, i preispitaj se. Tko si? E, moj čovječe. Postali smo sve samo ne ljudi. Imamo iskrivljene vrijednosti u svemu, odnosno, vrijednosti nikakvih nema. Trude se ljudi da ih iskorijene, ali neće. Uvijek će postojati oni koji će obrisati suze dušom, a ne titulom. I baš kad mislim da me ništa više ne može iznenaditi, padnem na stražnjicu od šoka. Kad je zloba u pitanju, ljudska mašta je tako plodna. Umisle ljudi da svijet postoji zbog njih.
Postoji samo jedna diploma koju imaš
Čemu bahatost? Čemu mržnja? Laži? Zlo? Manipulacija? Čemu? Nikad mi to neće biti jasno. Otkud taj poriv da uništavaš? Jesi li veći u svojim očima ako napraviš više zla? Ako jesi, naklonit ću ti se. Uzalud ti sve, uzalud. U mojem svijetu ne postoje titule, samo ljudi. A od neljudi se maknem. Nisu dio mojeg svijeta, nikada neće ni biti. Zlo mi je strano. Ja se pridržavam samo onog: Njeguj u sebi samo ono što ćeš ponijeti na onaj svijet. Drugo pravilo ne postoji. Trudim se biti čovjek. Nikad mi se nitko nije obratio da sam mu odbila pomoći. Imam taj svoj krug posebnih ljudi, ljudi bez imena i titula, a zaslužuju sve diplome ljudskosti. Druge im i ne trebaju. Ako nemaš emocionalnu inteligenciju, ako nemaš razumijevanja, ako nemaš empatiju, postoji samo jedna diploma koju imaš, a zove se da si loš čovjek. Ja nisam anđeo, nisam savršena, ali me nikad ničija kletva neće stići. Sve više se mičem od ljudi. Sve više uviđam da i te kako imam razloga za to. Svijet je postao neudobno mjesto za život, zbog ljudi, ni zbog čega drugog.
Žao mi je što neki ljudi u sebi nose sjeme zla. Žao mi je što su lišeni one iskonske ljudskosti. A svijet bi mogao biti tako lijepo mjesto za život. Da vlada ljubav, nikakvi zakone ne bi trebali postojati. Zapitaj se tko si? Samo to. Preispitaj se. Ljudi su gusto posijani, samo rijetki niču okićeni dobrotom, ljubavlju, onim što bi svi trebali njegovati u sebi.
