Čini li se i vama da ova današnja mladost ne zna komunicirati uživo?! Nekako im sve lakše ide online. Satima su u stanju tipkati jedni drugima da više ne znaju kako bi se ponašali kad se nađu "face to face". Nije to ništa čudno, svako doba nosi svoje, oni su rođeni s mobitelima u ruci i sve je to nekako postalo normalno.
Normalno je postalo i da dođete u kafić ili kod nekoga doma, a svak na svom mobitelu. Tipkaju, čitaju, slušaju nešto. Ni na wc ne idu bez mobitela jer što ako netko "lajka" nešto na Facebooku, Instagramu ili nečem trećem, jer danas se, čini se, samo "lajkovi" broje. Sve je postalo toliko ubrzano da nisu u stanju niti napisati normalnu rečenicu, sve neke skraćenice.
I dok naše mame nisu strahovale da će nam se oko kuće nešto dogoditi i puštale nas da se bezbrižno igramo, zovnule nas samo kad je bilo vrijeme za ručak, danas je situacija puno drugačija.
"Kad se samo sjetim svoga djetinstva, stalno smo bili vanka, po cijele dane. Kukala, vatala, preskakanja vijače, grupa traži grupu... svaki dan je u điru bila neka druga igra. Bacili bi na karte, čovječe, eventualno monopoly. To su bile naše društvene igre. Igračaka nismo imali puno, ali nam nisu ni trebale. Današnja djeca imaju sve, a ne znaju se igrati. Kad dođete u neki dućan s igračkama, naći ćete sto vrsta društvenih igara, da ti mozak stane i da ne znaš šta bi kupio nekome za rođendan. Poklon će svakog mališana oduševiti, a zanimat će ga ravno tri dana prije nego padne u zaborav. Toliko su danas vezani uz ekrane da i društvene igre igraju online. Da mi to netko kaže, ne bih vjerovala, ali sam na svoje oči vidjela sestrinu i bratovu djecu kako sjede za stolom i igraju 'čovječe' online. Ne samo da sam momentalno šizla, nego sam im isključila internet i dala pravi 'čovječe'. I svidjelo im se", kaže nam mama 10-godišnjeg Luke.
"Kada sam krenula u prvi razred dobila sam prvi bicikl. Rozu ponicu. Sa zvoncem. Još uvijek imam točno u glavi svaki detalj s te bicikle. Igračaka prije toga se nešto posebno ni ne sjećam. Sjećam se da smo igrali laštik, i mi djevojčice i dječaci, vatala, kukala, gluhog telefona, graničara, pantomime... mogli smo pogledati crtani prije spavanja i to ako je na programu bio prije večernjeg dnevnika i to je bilo to od gledanja televizije, a danas je vrlo lako zbrojiti koliko djeca provedu vremena dnevno buljeći u tu kutiju. 90% vremena dok su budni! Svi su na mobitelima, igricama, slušalice na ušima... i ovi od 5 godina i ovi od 15. Djetinjstvo im se događa online, prestrašno.
Sve ih je manje u parkićima i na igralištima, a sve više zabijeno u sobama na nekom od 'pametnih' uređaja. Takvo je došlo vrijeme, kažu. Vidi, svjesna sam i ja toga, ali isto tako koliko mogu kontroliram svog 9-godišnjeg sina da bude što manje pred tv ekranom, mobitelom i tabletom (nema vlastiti već moj). PS nismo nabavili, ne privlači ga i voljela bih da tako ostane što duže. Zanimacija su mu bicikl, sviranje klavira i gitare, igra u parku (još uvijek) i drago mi je zbog toga. Neki mu se rugaju kako ne da ne zna igrati hit igrice nego za njih nije ni čuo. Ja sam ponosna što nije čuo za njih jer smatram da je za njegovo zdravlje ali i psihički razvoj zdravije skakanje, penjanje, igra u parku, ronjenje i plivanje u moru nego pretrčanih 10 km i osvojene sve moguće medalje i nagrade u online igrici. Djetinjstvo je velik i jako važan period života svakog čovjeka i jao si ga onima koji svojoj djeci dopuštaju da ga proživljavaju online!" kazala nam je u jednom dahu mama 9-godišnjeg Dina.
S druge strane, nije lako ni današnjim roditeljima. Život je mnogo ubrzaniji negoli prije, stalno se radi da bi se napredovalo, a zbog toga "pati" privatni život. Mnoge obitelji si ne mogu danas priuštiti da jedan roditelj ne radi i bude s djecom, treba poplaćati sve račune, kredite i štošta...
A ni baka servisi nisu više tako dostupni jer i stariji članovi obitelji rade kako bi stekli uvjete za mirovinu i mogli pomoći upravo svojim mladima. I u tome svemu djeca su često prepuštena sama sebi, raznim gadgetima i online životima. Tužno, ali stvarna slika današnjice.
