Počet ćemo od kraja – standing ovations u prepunom splitskom HNK-u, zasluženo. Ovo je jedan od onih koncerata gdje biste sve dali da ga opet možete čuti – prvi put. The Stranger Within, projekt mladog harmonikaša Mirka Škarice i mnogobrojnih suradnika nije nešto što se može prepričati, otpjevati ili zorno dočarati. Prikaz mogućih kolektivnih ludosti koje izlaze iz iskvarenosti pojedinca duboko je individualan, zato će ovaj osvrt biti samo jedna od mogućih interpretacija.
Pozornica fokusirana na bitne detalje izgleda kao ekscerpt postapokaliptičnog svijeta „Igara gladi“. Tek nekoliko udaljenih stupova, krvavocrveni plakat i orkestar čija je bljeskalica nad notama jedino svjetlo na početku izvedbe – koja divna metafora svijeta koji bi propao bez najljepše umjetnosti i koja moćna pouka praizvedbe na Svjetski dan glazbe! Prije same glazbe na scenu stupa poezija, odnosno isječak „Burnt Norton“ T. S. Eliota. U gotovo baroknoj temi prolaznosti vremena Eliot se dotiče riječi i glazbe kao koncepata koji, paradoksalno, mogu doseći tišinu i mirnoću. Istovremeno se iza orkestra projicira zvjezdano nebo s natruhama ljudskoga lika (ekspresionisti u publici neće moći pobjeći od paralele sa Šimićevom „Opomenom“: Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda).
Početne linije gudača, udaraljki i klavira djeluju gotovo praznički lijepo i skladno, a zatim dublji gudači daju naslutiti dramatično putovanje prema raspadu sistema. U preispitivanju toga skoka iz svjetla u mrak (koji je savršeno prezentiran i koreografijom triju plesačica, u dualizmu crne i bijele, tame i svjetla, tla i visine) izdiže se sjajna zvijezda ovoga projekta, harmonikaš Mirko Škarica. Mladi glazbenik virtuozno prikazuje dramsku napetost, ali ne onako kako bi „klasičari“ očekivali – bučnom i dominantnom linijom basa, nego propitivanjem dodatnih efekata harmonike– kuckanjem, grebanjem, lupanjem dlanom, agresivnim glissandom, uz promjene registara, guste akorde i virtuozne pasaže.
Fantastični Crnogorski orkestar mladih pritom dobiva novu funkciju – njihova osnovna glazbena tema koja najavljuje najdramatičniji dio, Arhipelag Gulag, podsjeća na zračnu opasnost. Uz proročke introspektivne riječi „I keep telling myself nothing happened, but it did“ Škarica uvjerljivo interpretira još jednu antitezu, spore dublje tonove i sitni vez visokih, dajući naslutiti da uz udaraljke u ponavljačkoj strukturi geminacija-pauza (udarac, udarac, stop) slijedi svojevrsna koračnica. Netko će je shvatiti kao revolucionarnu poeziju Majakovskog, a netko kao put u propast, račvanje na kojem čovjek bira pogrešno, mjesto na kojem je netko umjesto sklada i mira odabrao dehumanizaciju i zločin.
Škarica potom kirurški precizno „izvlači“ ton koji provocira poput zujanja kukca, a kad se učinilo da će promijeniti registar, on grebe o hrapavu površinu instrumenta, dok orkestar dramatično mumlja melodiju u tjeskobnoj atmosferi nagovješćivanja katastrofe. Kad je Marinković u „Kiklopu“ opisivao Zoopolis, u glavi je vjerojatno čuo nešto što i genijalni skladatelj Predrag Radisavljević. Glazba u tim trenucima više izgleda kao propitivanje zvuka, a eskalira sjajnom gradacijom i jačanjem dinamike, toliko da je komad na trenutke nalikovao kakvu filmskom hitu. Psihodelični bljeskovi svjetla još su jedan podražaj koji publiku, potpuno avangardno i riskantno (uz ponešto pretjeranu upotrebu dima na samome početku), po tko zna koji put prisiljava da mijenja svoj vidni i slušni fokus.
„The Demolished Cathedral“ sjajna je solo točka Mirka Škarice popraćena prigodnom animacijom, lijep trenutak vraćanja pojedincu, snop reflektorskog svjetla na preispitivanju sama sebe. U samome finalu na površinu opet izlazi jedna od temeljnih ideja ovog fantastičnog mladog autora i solista– osvrt na arhetip sjene Carla Junga, preispitivanje mračne strane čovjekove svijesti i trenutka povijesnog i osobnog prebačaja s dobra na zlo u trenutak kada čovjek shvaća da je „sjena koja samu sebe izjeda, ništa koje uništava sve.“ Međutim, istovremeno pojedinac/umjetnik osvješćuje čovjekov nevjerojatni potencijal djelovanja – a na njemu je da ga interpretira kao konstruktivni ili destruktivni.
Autorski tim ovoga sjajnog projekta zbilja je zaslužio nezapamćene ovacije splitskog HNK-a. Crnogorski orkestar mladih ostavio je dušu na pozornici, a nije nam moglo promaknuti da ih ne mori „boljka“ „velikih“ orkestara – svojevrsno sviranje napamet, guranje tempa koji je svirač zacrtao u glavi – disali su s dirigentom i solistom kao jedno, i doslovno i figurativno. Dokazali su da su odličan primjer modernog pristupa glazbi, da su otvoreni za eksperimentiranje i pomicanje žanrovskih granica. Kombinacija Eduardo Rosa-Jelena Prljević pokazala se izvrsnom za aspekt animiranog filma koji je djelovao kao logičan sloj čitave izvedbe, a ne nametljiv proizvod više na pozornici, što je vjerojatno bio dobro doziran izbor redatelja Christiana Jean-Michela Jalžečića.
Autor, izvršni producent i solist Mirko Škarica svojim je virtuoznim harmonikaškim umijećem, ali i konceptualnom vizijom, dokazao da multistilski i multimedijalni projekti itekako imaju smisla. „The Stranger Within“ pleše na rubu žanra, odbacuje krute uzuse, ali istovremeno zadržava cikličnost u logici početka i kraja djela, kao i dojam da nam, usprkos radikalnim različitostima glazbenih isječaka, ne izmiče univerzalna po(r)uka o moćnim i zastrašujućim kapacitetima sjene tog „mračnog ja“ u nama.
Na kraju, ne možemo ne spomenuti maestralnog kormilara ovog avangardnog broda, dirigenta Vetona Marevcija. Skladbe i orkestracije Predraga Radisavljevića posao su za dirigenta-znanstvenika, interpretatora koji razumije filozofiju djela, matematičara čijoj ritmičkoj računici pri ovako zahtjevnoj partituri orkestar može potpuno vjerovati, ali vjerovati i na ljudskoj razini, razini kolegijalnosti i podrške koja je mladim glazbenicima krucijalna. Ako bismo mogli primijetiti da u njemu ima dramske žustrine, smisla za gradaciju i rokerske ekspresivnosti koje odlikuju neke moguće dirigentske uzore mladoga maestra, duboki su lirski senzibilitet za djelo i bezrezervna podrška orkestra – nešto što ipak karakterizira Marevcija.
Repriza ovog sjajnog projekta očekuje se i na Splitskome ljetu. Publika je reakcijom rekla svoje – ovakvo što mogli biste zamisliti na najvećim svjetskim pozornicama, a mladim je umjetnicima uključenima u ovo fascinantno avangardno čudo samo nebo granica.
