Nastup hrvatske grupe Lelek u prvoj polufinalnoj večeri Eurovizije izazvao je brojne reakcije gledatelja diljem Europe. Osim pjesme „Andromeda“, snažnih vokala i upečatljive scenografije, posebnu pažnju privukle su i tetovaže članica grupe, koje su postale jedan od njihovih prepoznatljivih simbola još tijekom nastupa na Dori.
Zbog toga se posljednjih dana sve više govori o starom običaju poznatom kao sicanje – tradicionalnom tetoviranju katolika na području Bosne i Hercegovine te dijelovima Dalmacije i Hercegovine.
Riječ je o običaju koji nije imao estetsku svrhu kakvu tetovaže često imaju danas, nego je predstavljao snažan znak identiteta, pripadnosti i vjere. Tetovirani križevi i drugi kršćanski simboli stoljećima su se mogli vidjeti na rukama žena, osobito među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Sicanje se najviše proširilo nakon pada Bosne pod osmansku vlast u 15. stoljeću. U vrijeme prisilnih preobraćenja i odvođenja djece u janjičare, trajni znak križa na koži imao je važnu simboličku i zaštitnu ulogu. Prema predajama, djevojke su se tetovirale kako bi i u slučaju odvođenja zadržale vidljiv znak svoje vjere i podrijetla.
Tetovirali su se uglavnom križevi, jednostavni geometrijski motivi i stilizirani ornamenti, a običaj se najčešće provodio tijekom važnih katoličkih blagdana poput blagdana svetog Josipa, Blagovijesti ili Velikog petka.
Za izradu tetovaža koristili su se prirodni sastojci poput ugljena, meda, pljuvačke ili majčina mlijeka, a sicanju su najčešće pristupala djeca i mladi.
Običaj se zadržao sve do prve polovice 20. stoljeća, nakon čega postupno nestaje, no danas se promatra kao vrijedan dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine.
Upravo zato mnogi smatraju da su Lelekice svojim vizualnim identitetom na eurovizijskoj pozornici podsjetile publiku na dio tradicije i povijesti koji je generacijama bio gotovo zaboravljen.
Više o sicanju pisala je naša Marina Radoš:
Kakve su ovo tetovaže na curama iz Leleka? Sicanje je običaj Hrvatica iz BiH koji je spašavao živote
