Djevojke iz grupe Lelek večeras su pobijedile na Dori s pjesmom Andromeda. Veliku pažnju javnosti privukao je tekst pjesme, ali i tetovaže križeva na licima i rukama djevojaka iz sastava te se zbog djevojaka iz Leleka naveliko govori o tetovažama i običaju koji je star nekoliko stoljeća.
Priča o tetoviranju križeva na koži nije samo priča o tetoviranju iz zabave. Tetovirani križevi i slični kršćanski motivi koji i danas stoje na rukama baka u Hercegovini i Bosni i dijelovima Dalmacije više su od pukog crtanja po koži.
Sicanje je jedan od najneobičnijih običaja kojim se u BiH čuvao identitet hrvatskog naroda i pripadanje katoličkoj vjeri. I ponekad spašavao živote.
Gotovo svaki Hrvat u BiH je imao (pra)baku s istetoviranim križem
Običaj sicanja, tradicijskog tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini najintenzivnije se prakticirao nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine. Bio je najrašireniji među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini i Tropolju, a zabilježen je i u dijelovima Dalmacije.
Tetovirale su se ruke, čela i prsa, a zahvat su najčešće prolazila djeca i mladi od treće do osamnaeste godine. Običaj se izvodio o važnim katoličkim blagdanima na blagdan svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak i tijekom korizmenog vremena. Koristili su se prirodni materijali poput meda, ugljena, pljuvačke i majčina mlijeka.
U razdoblju osmanske vlasti sicanje je imalo snažnu zaštitnu i identitetsku ulogu. U vremenu odvođenja kršćanske djece u janjičare i prisilnih preobraćenja, trajni križ na koži bio je vidljivi znak pripadnosti katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu. Prema predaji, djevojke su se također tetovirale kako bi se zaštitile od zlostavljanja i kako bi, čak i ako budu odvedene, zadržale trajni znak svoga podrijetla.
Motivi su bili jednostavni, ali simbolički snažni: različite inačice križa, stilizirane grane i geometrijski ornamenti. Ti su znakovi funkcionirali kao neverbalna poruka identitet, pripadnost i otpor urezani u kožu.
Običaj se redovito prakticirao sve do 1938. godine, nakon čega postupno slabi. Posljednja osoba sicana na tradicionalan način rođena je 1969., a tetovirana je 1984. godine. Među prvima koji su znanstveno istraživali ovu pojavu bio je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka, koji je dokumentirao običaj i njegove motive.
Danas se sicanje promatra kao dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine kao povijesni trag vremena u kojem je koža postajala mjesto svjedočanstva, vjere i prkosa.
Kako se sicalo? Postupak je bio jako bolan
Sicanje zvuči bolno. I bilo je.
Smjesa za sicanje se pripremala od čađe (gareži) dobivene sa svijeće, ognjišta, petrolejke i svega što je gorjelo te stvaralo čađu. Ta se čađa miješala s mlijekom ovce ili krave, a ponekad i s majčinim mlijekom. Tko je mogao, dodavao je i med. Smjesa bi se potom dobro izmiješala.
Koža bi se zategnula, nakon čega bi se nacrtao željeni motiv. Zatim se koža probadala, najčešće iglom, a rjeđe nekim drugim oštrim predmetom. Sicanje je podrazumijevalo ponavljano ubadanje sve dok se smjesa ne bi pomiješala s krvlju. Nakon toga rana bi se omotala papirom, krpom ili onim što je bilo dostupno. Tako bi ostajala prekrivena najmanje 24 sata, a ponekad i dulje. Infekcije su bile rijetke.
Sicanje su najčešće obavljale žene koje su se smatrale vještima u tom postupku. Ipak, događalo se da su djevojčice same sebi izvodile sicanje dok su čuvale ovce, goveda ili koze.
Ovaj se običaj najčešće prakticirao tijekom čuvanja stoke, osobito ovaca.
"Znamen na koži" je prva cjelovita znanstvena obrada ovog fenomena
Za one koji žele znati više - evo i literature,
Knjiga "Znamen na koži tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine" autorice dr. sc. Vesne Haluge prvi je cjeloviti i znanstveno utemeljeni rad o ovom jedinstvenom fenomenu hrvatske nematerijalne baštine.
Objavljena u proljeće 2023. godine u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Dominović, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, knjiga je izazvala velik interes te je u manje od šest mjeseci rasprodana. Početkom 2024. uslijedilo je drugo izdanje, kao i višejezične knjižice "Znamen – hrvatska tradicijska tetovaža" na više svjetskih jezika, s pratećim privremenim tetovažama s izvornim motivima u interpretaciji Eve Balažin.
Djelo je nastalo na temelju doktorske disertacije autorice pod naslovom "Semiotički aspekti tradicijskih tetovaža katolkinja s područja Bosne i Hercegovine i njihovo komunikacijsko značenje". Recenzenti, profesor emeritus Stipe Botica i izv. prof. dr. sc. Nikša Sviličić, ističu kako je riječ o prvom sustavnom i interdisciplinarnom istraživanju ove teme.
Kroz jedanaest poglavlja i četrdeset potpoglavlja knjiga analizira povijesni razvoj, simboliku i komunikacijsku funkciju tetovaže – od razdoblja osmanske okupacije, kada je križ bio čin otpora i zaštite, do suvremene percepcije u kojoj isti motivi postaju modni, umjetnički i osobni identitetski izričaj.
Istraživanje obuhvaća žene s trajnim tetovažama, osobe koje privremeno nose iste simbole, učenike iz različitih regija te pripadnike vjerskih zajednica. Rezultati potvrđuju da znamen i danas nosi snažnu emocionalnu i identitetsku vrijednost.
