Ovo nije priča koja pada baš na današnji dan, ali nama je, jer jedna je to od najljepših hajdučkih uspomena. I zasigurno najveći pohod Torcide i navijača Hajduka u Beograd. Pa kako smo prije par dana evocirali uspomenu na onaj ratni trofej iz 1991. i posljednji osvojeni Kup u bivšoj državi, ostavili smo malo vremena da se prisjetimo i Kupa osvojenog 9. svibnja 1987.
Bilo je kupova u nizu. "Svibanj je Hajdukov mjesec kupova", govori mi sinoć hajdukolog Slaven, na našim redovitim prebiranjima po uspomenama. Pamtimo onaj Ivićev niz od četiri i onaj peti Miće Duvančića, što nikad nikom osim bijelima nije uspjelo. Dobro, budimo iskreni, onaj prvi Ivićev kup ima puno zasluga i Slavka Luštice, koji je kao trener doveo Hajduk u finale te 1972., što smo i naglasili nedavno na predstavljanju knjige "Hajdukova 71", na Mertojaku, toj hajdučkoj utvrdi, kako volimo tepati tom splitskom kvartu.
A te 1986./87. krenuli smo optimistično i stvarno se momčad dobro posložila. Naime, godinu ranije završila je era braće Vujović i Blaža Sliškovića, njihovim odlaskom u Francusku, točnije Zlatka i Zorana u Bordeaux, a Sliškovića u Olympique Marseille, gdje će tada mlađahni Zinedine Zidane upijati poteze našeg doktora baluna – Bake.
Hajduk je poveo Sergije Krešić, koji je malo neslavno preuzeo momčad od Stanka Poklepovića, ali tada mlade i velike poljudske trenerske nade, koji je prije toga vodio veliku generaciju Hajdukovih juniora predvođenu Dalićem, Jarnijem, Andrijaševićem, Štimcem, Milankom, Ivom Cuzzijem... Kapetansku traku tog ljeta 1986. ponio je Ivan Gudelj, bili su tu reprezentativci Vulić i Miljuš, u vezi mladi Asanović kao veliki potencijal, što će se kasnije itekako pokazati, naprijed Bursać i Deverić i veliko pojačanje, prvo ime lige Nenad Gračan, doveden iz Rijeke, kao zadnji posao Tita Kirigina, da bijelima dovede još jednog tehničara i fantazistu, kakve su Poljud, a pogotovo Stari plac, obožavali.
No, sezona je počela pegulama...
Već u prvom prvenstvenom kolu, odigranom u Rijeci rezultatom 2:2, slomljena je noga našoj novoj zvijezdi Nenadu Gračanu, nasljedniku Blaža Sliškovića s brojem 8, čak i kompletnijem igraču u nekim fazama igre, a kako tadašnja medicina, a naročito rehabilitacija i oporavci, nisu bili poput današnjih, nikada više Gračan nije bio onaj stari. Vratio se na teren, ali to više nije bilo u punini njegovog raskošnog nogometnog talenta.
To mi je bilo prvo gostovanje. Sa mojim Toćanima i prijateljem Sašom Ljubičićem, tada još golobradim torcidašem, kasnije velikim novinarom i spisateljem najljepših priča iz naših odrastanja. I sjećam se šoka i tuge navijača Hajduka pod stijenama Kantride.
Kako nesreća nikad ne dolazi sama, od hepatitisa je oboljela naša legenda i kapetan Ivan Gudelj i nikada se više nije vratio na teren, tako da je jedna ambiciozna sezona već u samom startu krenula potpuno suprotno očekivanjima navijačkog puka.
U Kupu UEFA ispalo se od Dundee Uniteda, već u zimu, što je tada bio veliki neuspjeh. Sjever je pjevao "A sad adio"...
Ali sezona je spašena itekako, pa i opjevana. A što je to bilo da bi ušlo u ove naše svibanjske vremeplove hajdukologije?
Na prvenstvenoj pauzi doveden je za trenera stara Hajdukova želja Josip Skoblar i već smo početkom proljeća krenuli nekako snažnije i bolje, pogotovo u onoj krasotici od utakmice i rezultata 3:3 s Dinamom na Maksimiru, koju smo vlakom pohodili, onako navijački.
Eliminirana je Crvena zvezda u polufinalu Kupa, igralo se finale dva kluba s Jadrana, kad su se 9. svibnja 1987. u Beogradu sastali Hajduk i Rijeka, još nezaliječenih međusobnih rana zbog prelaska Nenada Gračana u Split i onog s početka teksta nesretnog loma noge na Kantridi.
I išlo se na finale u Beograd. Da, išlo, koračalo i pohodilo, kao nikad prije. Kad sam prije polaska navijačkim vlakom sa splitske željezničke stanice u pothodniku išao na topli sendvič (a što li je splitski pothodnik kad se otvorio s prvim pizzetama i palačinkama u Splitu bio popularan i davao nam dašak Zapada), već sam shvatio da svjedočim povijesnom gostovanju navijača Hajduka, kad nam nije bilo kraja.
Kad smo došli u Beograd, milicija nas je iskrcala ne na glavnoj stanici nego negdje na "periferiji", kao da se ne sretnemo s Riječanima po gradu, ali mislim da su oni strepili od našeg eventualnog okršaja s Delijama i Grobarima, dok je masa faca Stare Torce – Vele, Prle, pokojni Ušo, Boka stariji, mali Boka... – garantirala dostojno navijanje najmoćnije navijačke skupine u ovom dijelu Europe.
Riječane su stacionirali na Terazijama, nas na Slaviji, gdje su ubrzo počele pristizati kolone navijača Hajduka. Atmosfera je eruptirala kad je pristigla limena glazba iz Imotskog, okićena trakama crvene, bijele i plave u znaku hrvatske trobojnice.
Šiško je bio navijački autoritet, ne samo Baća nego i čitavog Splita, sa masu gostovanja i uspomena sa Staroga placa.
Kad je bacio dimnu na onaj spomenik na Slaviji, ustrčala se beogradska milicija, ona ista koja se tada hvalila najboljom kartotekom u bivšoj državi. Pokazao je milicionerima avionsku kartu, tvrdeći da je pomorac koji mora na brod, tako je navijačka legenda ipak odgledala finale Kupa. Džaba im kartoteka kad nisu shvatili da pred sobom imaju navijača s preko 100 gostovanja.
I krenuli smo put Humske 1, nešto nas je milicija kao zaustavljala, pregledavala, ali kad nas je Armando poveo niz neke stepenice, kraj onog njihovog vijadukta, stvarno nam se nije vidio kraj.
Tog dana igralo se kao predigra i juniorsko finale Kupa između Crvene zvezde i Veleža, čiji su navijači kasnije u glavnom finalu zajedno s Armadom navijali za Rijeku.
Početak je to povijesnih animoziteta između navijača splitskih i riječkih bijelih i sramote Armade koju neće oprati nikada ni more jadransko.
Hajduk u crveno-plavim dresovima, oslabljen jer su naši glavni igrači Zoran Vulić i Branko Miljuš imali parne žute kartone pa nisu mogli nastupiti, ali ipak su putovali kao podrška ekipi. Hajduk je poveo golom iz jedanaesterca Aljoše Asanovića. Bila je to utakmica velikih obrana, Mladena Pralije s jedne, a Maura Ravnića s druge strane. Pet minuta prije kraja regularnog dijela Radmanović je iz daljine svladao Praliju, Rijeka je poravnala i moralo se u produžetke.
I onda se ušlo u noć izvođenjem jedanaesteraca, čak jedanaest serija. Prema dogovoru i Skoblarovom običaju u to vrijeme, pred sam kraj umjesto Pralije, kao Hajdukov joker za jedanaesterce, na vrata je stao Zoran Varvodić Rambo, ljubimac navijača sa splitskih hajdučkih Brda. Tako je Varva obranom tri jedanaesterca postao junak finala Kupa, kojeg često pogledamo na YouTubeu.
Nazvali smo junaka tog finala Kupa Zorana Varvodića:
"Svaki osvojeni trofej velika je stvar, pogotovo onda kada je bila stvarno jaka konkurencija. Posložila se jedna dobra generacija Hajduka, obranio sam tri jedanaesterca, zabio sam i ja gol iz penala i zadnji obranio Paliski."
A slavilo se u noći pobjede u Splitu, nosio se pehar i u Barin Hollywood, tada kultnu diskoteku i okupljalište Splićana.
Lijepo je bilo vidjeti i Ibricu Jusića kako sjedi s bijelim šalom na klupi Hajduka, da nam donese malo duha Svetoga Vlaha i dubrovačkih skalina, pa da nam Sveti Vlaho i Sveti Duje zajedno pomognu i vode nas do pobjede, baš kao nekad kad su "Dubrovački trubaduri" istrčavali pred derbije kraj Stare plinare s onom predivnom pjesmom:
"Bili su bili vrhove planina".
Tako je uvijek bilo kad bi se udružili kampaneli Dalmacije i vijorile naše bijele zastave.
A uz Skoblara na klupi, njegov stožer – Vojo Kačić, team manager Ante Ivković Zonzi, Danko Rožić – svi dobro ukorijenjeni u hajdučku priču, još od Staroga placa i niza trofeja.
U Poljudu su posebno slavili to osvajanje Kupa. Srebrni pehar iznesen je na teren pred sljedeću domaću prvenstvenu utakmicu kada je došlo Sarajevo, a Gibonni je tada, popularnim "Osmim putnikom", izbacio pjesmu "Glasno glasnije", u kojoj su gostovali i igrači Hajduka: Zoran Vulić, Stipe Andrijašević, Mladen Pralija i Ive Jerolimov, svi odreda dobri pjevači.
Hajduk je tada osvojio još jedan Kup, kojem smo se možda i najviše radovali i spasio tada Hajdukove osamdesete, kada i nije baš bilo titula i slavlja kao u desetljeću prije, iako smo imali jednu od najboljih momčadi ikad.
I onda se desilo nešto što se do tada nije vidjelo. Zoran Varvodić, naš Rambo, naš ljubimac i mnoštvo Splićana dočekali su na željezničkoj stanici u Splitu navijače, ima me i na snimci kojom je to sve ovjekovječio pokretač splitskih televizija Gordan Franić Futa.
"Ujutro sam gostovao na Radio Splitu kad sam čuo da navijački vlak dolazi na splitsku željezničku stanicu i naravno da sam i ja otišao dočekati Torcidu, bio je već tamo i pehar donesen. Navijači su nas vodili do trijumfa", rekao nam je Zoran Varvodić.
Pa onda zajedno preko Rive i Marmontove na Poljud, s velikom zastavom koju je ponijela ekipa iz Ferijalnog predvođena Brankom Slivarom.
Miris bengalki i danas budi sjećanja nas dice, kad smo zajedno s bijelima pisali najljepše stranice povijesti voljenog nam kluba.
