Hrvatska arhitektica, splićanka Zrinka Paladino, objavila je na svojoj stranici poduži tekst o Poljudu koji se ovih dana munjevito širi internetom. Svi ga trebaju pročitati, stoga ga prenosimo u cijelosti.
"Ne pišem po nalogu i uglavnom ne pišem što bi bilo poželjno čitati. Po tome sam već dobro poznata.
Nije lukrativno i uglavnom mi ne donosi dobro, no, dobro, netko mora i tako, tu i tamo riječima uzburkati prašinu, izgovoriti što većina misli, no ne smatra zgodnim i objelodaniti. Jasno, većini se ne lupa glavom o zid, ali ja sam već preživjela pet potresa mozga, pa…
A kako su se mnogi, lijepim i manje lijepim, dakako, tekstovima već osvrnuli na ovu današnju temu, ja o arhitekturi, po običaju, neću pisati uobičajenim načinom. Pokušat ću ovu važnu temu čitateljima približiti drugačijim putem i riječima jer ista to zaslužuje kao malokoja trenutno aktualna.
I da se razumijemo, ovim tekstom izazvat ću trenje i u vlastitom domu jer neki istaknuti liječnici kojima je nogometni klub za koji navijaju važniji i od zraka koji dišu, ne misle kao ja. No, i to je ok, trenja je u našoj kući napretek i po pitanju drugih tema, pa zašto ga ne bi bilo i zbog ove? Uostalom, tko se tuče (u prenesenom značenju, dakako), taj se voli.
Rođena sam u Splitu na posljedni dan 1972. godine i tog po splitski prostor, urbanizam i arhitekturu ključnog ljeta 1979. godine – kada su se održale Mediteranske igre radi kojih je taj mili mi grad oplemenjen brojnim važnim arhitektonskim ostvarenjima sportske namjene, među kojima je, naravno, i Hajdukov stadion na Poljudu arhitekta Borisa Magaša – imala sam sedam i pol godina.
Imala sam četiri kada su se roditelji preselili u Zagreb. Otac je dobio posao direktora pravnih poslova velike zdravstvene ustanove u Rockefellerovoj ulici i prvi mu je smještaj ondje bio osiguran u malom potkrovnom stančiću zgrade Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, jednom od ranijih ostvarenja milog mi arhitekta Jurja Denzlera, doznala sam puno poslije. Tijekom posjeta majke i mene ocu u tada taj daleki, hladni Zagreb, tata bi me dizao na ramena da kroz krovni prozorčić gledam u centar tog nepoznatog grada, njegov Gornji grad, tornjeve katedrale, zelene opšave crvenih krovova… I ni ne znajući, već tada, Split je dobio suparnika. Kao i s djecom, kada ih se redom dobiva, srce i ljubav u njemu dijele se na jednake dijelove. Puno kasnije, kada sam svoja tri sinčića i sama naveliko nosala na ramenima, za jednu građevinu u toj istoj Rockefellerovoj ulici pisala sam prijedlog zaštite. Za danas stari Higijenski zavod arhitekta Drage Iblera. I uspjela sam. Za vrijeme rada u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode uspješno sam na Povjerenstvu za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra Ministarstva kulture taj prijedlog i obranila te je uskoro isti bio i trajno zaštićen. Premda mu to nije puno pomoglo jer samo što se ne sruše njegova znalački zaobljena pročelja. Još kasnije jedna moja generacijska imenjakinja koju sam voljela i volim i s kojom dijelim konzervatorsku profesiju, premda je ona angažirana u Splitu a ja u Zagrebu, srčano s kolegama brani Poljud arhitekta Borisa Magaša, kojeg je prijedlog zaštite kolegica Sandi Bulimbašić pred Povjerenstvom uspješno obranila. Apropos, profesor Magaš imao je frizuru gotovo identičnu onoj arhitekta Iblera. Sijedi valovi uokvirivali su ta dva lica na kojima se i danas, na fotografijama, naravno, iščitavaju znanje, talent i moć da se upogonjavanjem istih ostvaruje dobro i lijepo za svoju zemlju, gradove, prostore…
To što mi danas ne znamo održavati njihovo naslijeđe onako kako bi ga održavati isključivo trebalo, naš je problem. Nevaljali kakvi jesmo, mi njihovo naslijeđe nismo ni zaslužili, ali to je već bilo i biti će temama nekih drugih mojih osvrta.
Arhitekta Magaša, koji je tada već bio akademik HAZU-a, upoznala sam kao profesora zaključnog i silno važnog predmeta – Teorija arhitekture – s posljednje godine studija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ne mogu reći da mi je po polaganju tog ispita ostao u nekom toplom sjećanju. Studij arhitekture uistinu je težak i naporan, prepun je teških programa i ispita, no na posljednji od njih – Magaševu Teoriju arhitekture – nije se izlazilo lako. Sukus svega što se kroz pet godina naučilo valjalo je dokazati pred tim gospodinom sijede kose kojega smo se svi pomalo pribojavali. Isključivo zato što smo tog profesora starog kova, koji je predavanja držao isključivo u odijelima s kravatom, uvažavali. Nije se moglo drugačije s profesorom Magašem. Njegova predavanja bila su za pamćenje i u tome je i uspio. Neki od njegovih studenata upili su i zapamtili puno. Ne znam baš da li im to u društvu poput našeg danas koristi. Bojim se da ne.
Za taj ispit pripremala sam se s prijateljicom punih par mjeseci. Bila sam tada u dugoj ljubavnoj vezi koja, koliko god se trudila, zbog jedne ozbiljne bolesti nije imala budućnosti. Večer pred taj važan ispit u parovima smo prijateljica i ja otišle u HNK na adaptaciju Williamsove predstave Tramvaj zvan čežnja, s koje smo po ispadu mog partnera morali posramljeno izići i ta je predispitna noć bila natopljena suzama. Ujutro sam iscrpljena, no pažljivo usklađeno odjevena pošla na ispit na kojem me je po ulazu u kabinet dočekala profesorova podignuta obrva i komentar – Kolegica Grubišić je uvjerena kako ću je ovako dotjeranu u sivim tonovima pitati boje prema Gestalt teoriji… A, ne, razgovarat ćemo o Debussyju i njegovoj Mjesečini… – Jebo Vas, profesore, Debussy, nakon Williamsa jučer… – prostrujalo mi je izmučenom glavom tada, no nekako sam se izvukla i po toj temi. Ne, izgleda, naročito dobro jer me profesor Magaš odlučio nagradit trojkom. Koju je svakako na drugom roku želio podići barem na četvorku jer je “osjećao kako znam puno više i kako je šteta Teoriju zaključiti osrednjom ocjenom”. Nisam se dala, obrana diplomskog bila je pred vratima i ja sam željela to ljeto dobiti za se. Za svoje misli. I odluke. Kako je i bilo.
Nije prošlo desetljeće i susreli smo se profesor i ja ponovno u Hrvatskom muzeju arhitekture u kojem sam za doktorski studij odbrađivala arhivsku građu pokojnog arhitekta Lavoslava Horvata, također akademika, čiji se opus naposljetku pokazao nevjerojatnim iznenađenjem svima. No profesor je u jednom trenutku došetao do mene i postavio krajnje neobično pitanje – Čime je taj “crveni Lav” zaslužio da baš on bude Vašom temom? Uvjerena kako aludira na Horvatovu povezanost s bivšim političkim sistemom, pomislila sam – Vidi, vidi… Kao, bio je jedini koji se vrhunskim djelima dokazivao za prošloga režima… Jebo Vas Debussy, profesore, postoji, izgleda, i nešto o čemu Vi ne znate baš sve…
Kroz dvije godine profesor je, međutim, mom srcu dokazao tko je. Po obrani doktorata i velikom predavanju održanom na temu Horvatova opusa, koji, među ostalim, uključuje i divnu Crkvu Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu, profesor Magaš me zaustavio riječima – Divno, uistinu nisam bio upoznat sa svim! Čestitam Vam kolegice Paladino na tako važnim otkrićima.
Pomislila sam tada kako me život pomazio. Dva najdraža mi splitska ostvarenja 20. stoljeća odradiše ljudi koje sam imala čast upoznati. Jednog, kojeg sam upoznala do u tančine, doduše posthumno, i drugog koji me doživotno vezao uz Debussyja.
I Debussy mu je, dakako, bio oprošten. Nikada mu, doduše, i nije bio stvarno zamjeren jer se autoru Haludova i Poljuda, ako iz njegova nevjerojatnog arhitektonskog opusa izdvojimo samo ono najbolje, i nije moglo, nit smjelo zamjerati.
Poljud i nije mogao osmisliti ili ostvariti netko s manje znanja. Netko čija duša ne bi prepoznala sve što vrijedi pažnje. Profinjen, suptilan i pristojan znalac, kakvih danas više gotovo da i nema. Nije neobično što su u obranu očuvanja Poljuda otvoreno i jasno ustali baš hrvatski arhitekti koji također znaju i umiju, a koje, srećom, još uvijek imamo uza se.
Nije da i danas nema dovoljno onih koji bi znali, no, nažalost, pitanje je kako bi umjeli. Valja, međutim, ispitati kako bi uspjeli obnoviti i oživjeti taj veliki Magašev sklop. To svakako.
U zemlji u kojoj se za postpotresne obnove samo pri saniranju muzejskih ustanova troši i po šest, sedam, osam… tisuća eura po kvadratu, problem je sanirati i očuvati Magašev Poljud?
Sramota je što dopuštamo da se i raspravalja o ičem drugom.
Svaka čast Hajduku i Našem Hajduku na iznošenju mišljenja, trudu oko organiziranja tribina sa zaključcima o nužnosti rušenja narušenog stanja i neisplatljivosti obnove. Svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Kako su oni očigledno stava da je Hajduk Njihov, valja istaknuti kako more nas drugih smatra da je Magašev Poljud Naš i ne damo ga.
Moj osobni neurokirurg je djecu u Hajduka upisao i prije krštenja. Na sve komentare zagrebačkih prijatelja kako ih je zbog uglavnom neuspješne igre posljednjih dvadesetak godina osudio na tugu, srčano svima objašnjava kako se odanost dokazuje u teškim vremenima. I kako se ljubavi ne napuštaju kada su u nevolji i kada im je teško.
Tako, evo, i ja njemu, kojemu je kao dokazanom intelektualcu jasna vrijednost Magaševa ostvarenja, ali je “zbog potreba kluba” bliži zamjenskom ostvarenju stadiona, ovim tekstom dokazujem baš to – Ljubavi se ne ostavljaju u teškim vremenima. Saniraju se. Pomažu. Ojačavaju. Osiguravaju. Čuvaju.
Za budućnost koja će nam samo zbog ostvarenja poput Magaševa Poljuda biti dostojanstvenija.
Čak i nama nedostojnima ljepote i dobrote koju smo sasvim slučajno rođenjem na ovoj maloj krpici zemlje baštinili.
I valja kontinuirano isticati kako je – bez obzira na sve održane tribine, sastanke i plaćene članke kojima se zagovaraju primarno interesi onih koji bi iz sve ove frtutme nastale idejom “opravdanog rušenja Magaševa Poljuda i izgradnje novog stadiona” imali isključivo financijsku dobit – Magašev Poljud pojedinačno zaštićeno nepokretno kulturno dobro. Da bi ga se rušilo, pa i rekonstruiralo, potrebno je ishoditi mišljenje Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Za rušenje, Vijeće bi trebalo ukinuti važeću zaštitu. Eh, voljela bih vidjeti te članove Vijeća koji bi je, bez obzira na sve političke ili ine pritiske, potpisali! Kada bi se to usudili, bili bi zapamćeni. Barem po nečem! – moguće misle neki od njih, no nadam se da bi ih razumniji dio Vijeća ipak obuzdao u takvu ostavljanju tragića.
Školjku kojom je vizualno udomljen Mosor s jedne, Marjan s druge strane, koja se tako suptilno izvila u jednom od najljepših dijelova Splita i pritom ga voluminoznošću nije ugrozila, već unaprijedila, neki bi uklonili…
Inače, na sjajnoj priloženoj fotografiji s otvorenja Mediteranskih igara na Poljudu, nažalost, nisam i ja. Ali je moja negdašnja dječja šlapa s MIS oznakom sjajnog dizajnera Borisa Ljubičića. Kao malena, mislila sam da su ti njegovi u more uronjeni olimpijski Krugovi – žarulje. Od tada sam ponešto ipak napredovala. I, da, na istoj je istaknut i datum koji je ujedno i rođendanom mog supruga i Torcide. Da, da… Morala sam se zbog svega toga javiti ovim tekstom…
Ne znam autora fotografije, no kolega mi ju je proslijedio te se ujedno ispričavam za njezino korištenje bez isticanja autorstva.
Kao god, u vremenima kada tehnologija omogućuje baš sve, dokazivati da je ljepotu nužno rušiti kako bi je zamijenila bijedna konfekcija, znači biti bahat. Glup. Kažu, Vlajima su kockaste glave. Uvreda je to mnogima, pa dijelom i meni porijeklom napola Vlajni. Kako mi se očev kraj diči i jednim Jakovom Gotovcem, a i glava mi je lijepo tikvolika (moguće po majci Korčulanki) odavno su mi tvrdnje o kockoglavima smiješne. Nije bitan oblik glave, već ono što glave i srca kriju u svojoj unutrašnjosti.
Kada me profesor Magaš na ispitu upitao što mislim o segmentima tišine u Debussyjevim skladbama, skoro sam se i nasmijala jer se u toj po mnogima ocrnjenoj Vlaškoj samo dvadesetak kilometara udaljenoj od Splita folklorni plesovi izvode bez glazbene pratnje. U tišini. Samo cup-cup-cup…
Koju glazbu ti plesači u sebi čuju dok plešu, oni kockastih duša koji ne osjećaju moć Magaševa ostvarenja, nikada neće dokučiti.
Tišinom biti glasan, volumenom pristojan i neprimjetan, kompozicijom prostoru podređen i s poštovanjem naklonjen… To znači biti Velik.
To znači Magašev Poljud Splitu.
Splitu koji bez Magaševa Poljuda ne bi bio Split s velikim S.
I po obnovi, svakako bi negdje na Poljudu valjalo jasno ispisati riječi s predavanja profesora Magaša: “Ne postoji arhitektura bez kulture i ne postoji arhitektura ako nije refleks kulture.”
Eto, Magašev Poljud refleks je naše nagdašnje kulture. Novi Poljud, kao refleks naše današnje kulture, vrlo vjerojatno bi u usporedbi s Magaševim biserom ličio na, da prostite, govno na pjatu/tanjuru.
Sad me vjerojatno sljeduje malo prepiranja s osobnim neurokirurgom, a vi nađite svoje prepirače. Kljucajte im malo po mozgu i uvjerite ih u nužnost očuvanja Splita kakvog nam je Magaš oplemenio. Jedino to morate, ne budi vam teško!
Sve drugo bio bi poraz naše inteligencije i dostojanstva.
Težak poraz."
