Tko sam, što sam i kakva sam? To bi mi drugi trebali reći. Ja znam samo jedno, trudim se da budem najbolja verzija same sebe. Polazi li mi to za rukom? Ne znam. Znam samo da kroz život mogu ići uzdignute glave. Napravila sam koliko sam mogla, dala sam sebe previše ondje gdje nisam trebala. Ma, neka sam. Isto mi je dosta ostalo. Ne žalim ni za čim. Živim onako kako mi odgovara. Radim koliko mislim da bih trebala, i sve vrijeme učim o svemu. O ljudima, o životu, o poslu.
Što um zna što je želja?
Nekako, ako u jednom danu ništa ne naučim, to smatram promašenom danom. U bezbroj situacija, kad mi je teško, stisnem zube i idem dalje. U tim trenucima izvlačim snagu iz meni nepoznatog izvora. Baš kad ne mogu, onda najviše moram. Kroz cijeli život me vodio inat, tvrdoglavost, ciljevi koji su bili nedostižni. Imam tu crtu u sebi da nemoguće pretvorim u moguće. Navikla sam gurati samu sebe, vjerovati u ciljeve čak i kad zdrav razum kaže da to nije moguće. Što um zna što je želja? Kad nešto želim, onda je pred mnom samo jedan put koji vodi prema cilju.
Ne zanimaju me prepreke. One postoje da bi se savladale. Padovi? Ako padnemo, ustanem i idem naprijed, na koljenima, puzeći, ali idem ondje gdje sam zamislila da bih trebala biti. Začuđujuće je da sam uspjela u svemu, čak sam napravila više nego sam i sama mislila da je moguće. Ta divna tvrdoglavost, pozitivna i nadasve poticajna. Što bih ja bez nje? Nekako, ljudi su navikli da se smijem uvijek. Uvijek sam savršeno, kada me pitaju kako sam? Normalno da sam savršeno, čak i kad se utapam u tuzi. Ne trebaju mi pitanja ni potpitanja. Ne treba mi ničije sažaljenje. Ne bi da netko ima čaroban štapić koji će riješiti moje probleme. I da ima, ti su problemi moji, i nikoga se ne tiču.
Valjda znam kome mogu reći što me muči, I neću to staviti na oglasnu ploču. Za takve stvari postoji obitelj, prijatelji, a ne netko tko te samo iz pristojnosti pita kako si. Ne kukam, i neću. Upravo zato ljudi misle da živim u raju, i neka misle. Ne shvaćaju da sam sretna i kad nemam nekog posebnog razloga, a uvijek ga ima. Dišem… nije li to najveća sreća? Niti razumiju mene, niti način kako živim, niti bilo što. Ali zato svi razumiju one šta kukaju. Uh, i te kako ih razumiju.
Nemam vremena za kuknjavu
Poznajem dosta ljudi koji se uvijek žale na sve i svašta. Oni se toliko utapaju u bezrazložnoj tuzi, da su sreću namjerno zaobišli. Čak i kad bi ih sreća nokautirala, oni bi se toj istoj sreći požalili. Oni se hrane brigom i razumijevanjem šta ga drugi pokazuju. Takve svi razumiju. Bolje da me ne razumiju. To samo znači da nisam ukalupljena kao ostali. Nijedan njihov kalup mi ne odgovara, na moju sreću. Ja imam svoj, tuđi mi i ne trebaju odgovarati. Bilo bi žalosno da je drugačije. Kad malo bolje razmislim, ja i nemam vremena za kuknjavu. Imam previše posla, previše ciljeva, a vrijeme curi… izmiče… i premalo ga je ostalo da bih zamarala sebe i sve oko sebe, bilo čim osim srećom.
Imam svojih mana, slabosti, a sve je to ljudski. Nisam savršena, niti želim biti. Da sam mislila kuhati, onda ne bih bila ljudsko biće, nego ptica.
