Davne 1943. jedan se hrvatski pisac drznuo se narugati totalitarizmu u svojoj drami „Kralj Gordogan.“ Kako to u politici obično biva, dramu je čekala višedesetljetna šutnja, a onda je, tek kasnih 70-ih, Ivšićev Gordogan progovorio šokiranoj publici. Kako se povijest ponavlja, i mi svog suvremenog konja za trku imamo, zanemarimo činjenicu što smo u međuvremenu izborili svoju državu, demokraciju, imena klubova i slično. Malo tiranije nije nikome naškodilo, zar ne?
Krune mi, lijepo ću te objesiti, sine
Kad smo već kod totalitarnih režima, grijeh je ne osvrnuti se na današnje suđenje Zdravku Mamiću & company. Gdje ćeš, naime, ljepšeg primjera u kojemu narod desetljećima šuti ili bezuspješno pljucka na tiranina koji nam se ruga s visine. Da uopće ne ulazimo u sve prljave verbalne okršaje spomenute persone (i da ne bi tkogod iz redakcije prespavao u zatvoru, ovih dana je to in), bazirat ćemo se samo na „najfriškiji“ slučaj, optužnicu kojom se braću Mamić, Milana Pernara i Damira Vrbanovića tereti da su oštetili Dinamo za više od 100 milijuna kuna, a državu za 12,2 milijuna. Kamen spoticanja i tema današnje rasprave bilo je svjedočenje Luke Modrića o podjeli novca između njega i braće Mamić nakon transfera u Tottenham. Odštetu Dinamu koju je isplatio Tottenham (opet nešto simbolično, 20-ak milijuna eura) Modrić podiže i veći dio, po dogovoru sa Zdravkom Mamićem, prosljeđuje njegovu bratu i sinu. Po aneksu ugovora koji je potpisan nekoliko dana prije Modrićeva odlaska u Tottenhem 50% iznosa trebalo je pripadati njemu. Je li Modrićev novac (i)legalnim putom završio kod Mamića i ako je, kolika je šteta učinjena Dinamu i državi, pitanje je sad.
Tužiteljstvo se bavi sumnjivim putovima golema novca s Modrićeva računa, Modrić se naglo sjetio da se ne sjeća sadržaja svih aneksa koje je potpisao, datumi mu slabo leže, tvrdi da se dogovor o isplati dijela iznosa nije dogodio nakon transfera i da je sve bilo čisto i prije dogovoreno „sa Zdravkom“, a Mamić se standardno bahati u sudnici i pred novinarima. Uvjeren je da je Modrićevo svjedočenje voda na njegov mlin, a sam nogometaš tvrdi da je pod pritiskom u prvom svjedočenju USKOK-u vjerojatno krivo shvatio neka pitanja, koja su kasnije, naravno, krivo interpretirana. Summa summarum, svjedočenje je izmijenjeno upravo toliko da se Mamić i Slokovićka nacere, nabiju svima na nos i neku stvar sintagmu o čistom građanskom ugovoru i prezentiraju poslovanje Mamića seniora kristalnim kao mirno more.
Je li Modrić samo nemušti zbunjola koji se u pošteno poslovanje razumije kao i u atomsku fiziku, ili je pak pokvareni glumac koji je u (barem) jednom od dva svjedočenja lagao da bi svoga dobrotvora poštedio zatvora – na institucijama je da prosude. Sad kad se lijepo, kao u slučaju Ivšićeve drame, prešutio i odšutio period u kojemu je optuženik svojom samovoljom i širenjem pipaka već upropastio hrvatski nogomet, neka sad netko odradi svoj posao. Na kraju krajeva, samo je idiot mogao očekivati da će Modrić progovoriti protiv čovjeka koji je kao sina zbrinuo i njega i čitavu užu i širu obitelj. Ruku koja te hrani ne grizeš, makar ona krala svaki drugi zalogaj. Eduardo je onomad bio nešto zaustio protiv Tatte, ali je brzo i zašutio.
Ako mi za tri dana ne doneseš travu zaborava…
Kralj Gordogan, Kim Jong-un, Zdravko Mamić i slična ekipa koja ima dovoljno vremena da svoje neuspješno „poslovanje“ predstavi kao uspjeh, zbog količine medijskog prostora koji dobiva usput dobije i kritičnu masu ljudi koji slijepo vjeruju da čovjek koji se popeo do vrha ne može biti loš i nesposoban. Na kraju krajeva, pogledajte samo, taj zaboravni momak koji ne zna složiti dvije jednostavne proširene rečenice nekidan je dignuo u zrak trofej Lige prvaka, a Dinamo je prije još jedne sezone epileptičnih padova u šesnaestercu nanizao 11 naslova prvaka. Za nečitače, pećinare, starlete i heštegere #CRO sve je to produkt Mamićeva rada i davanja duše i srca Dinamu koji voli iznad svega.
Opet ponavljam, ostavimo sud da odradi svoje. Dojma sam da je ova priča tek početak, jedan mali zagreb o površinu. Možda smo stvarno svi mi samo krvožedni i zavidni sinovi jugooficira koji ne trpe tuđi „uspjeh“. Međutim, ako se pokaže da je tužiteljstvo imalo pravo u tezi o izvlačenju novca iz Dinama i oštećivanju državnog proračuna, hoće li konačno netko reći – dosta! Indikativno, u moru kapetanovih rupa u sjećanju i Mamićevih i Slokovićkinih intervencija jer sudac i tužiteljstvo, glupani nenaviknuti na modus operandi kakvim se komunicira u Dinamu, zbunjuju ispitanika (!), nigdje se ne čuje – DRŽAVA. DINAMO. Aneks, novac, aneks, novac, ja, Zdravko, novac. To i je sukus svega – novac. Dinamo je, kažu, udruga građana, a u toj udruzi imate nekakvog menadžera i savjetnika koji pošalje igrača na banku na digne 50-ak milijuna. Dajte nam napišite gdje je taj fakultet gdje postaješ menadžer i savjetnik koji šalje igrače po milijune na banku, molim vas, da se mi ostali ne mučimo. Još ako se ne mora platiti porez i ako se transfer ne odvija na relaciji klub-klub nego klub-ja, onda je stvarno Zdravko Mamić jedini pametan, a svi smo mi ostali idioti. Luj XIV. viknuo je: „Država, to sam ja“, a Mamić živi doskočicu „Dinamo – to sam ja.“ I sad mu se sudi, a nitko i ne spominje da, ako se naposljetku uspostavi da je poslovanje bilo ilegalno, nije spušio ni Mamić ni Modrić. Nego naša jalova demokracija u kojoj ima mjesta za tiraniju.
Naša jadna demokracija, jadni Dinamo i najjadnija država.