Kad se govori o maštovitosti picigina, misli se na duhovite dosjetke bez kojih nema ni govora o pravoj vještini. Takvi piciginski vještaci s Bačvica gotovo su ušli u legendu, premda ona postupno tone u zaborav.
Jedan od najduhovitijih igrača koji, međutim, nije priman u ozbiljne klape zbog svoje neozbiljnosti, bio je pokojni Slavko Rajčić, inače momak izuzetnih fizičkih mogućnosti. Posjedovao je nevjerojatnu piciginsku vještinu, ali bez imalo poštovanja prema partiji. Znao je skočiti na balun s rukama čvrsto stisnutim uz tijelo i ne bi ih ispružio do onog posljednjeg, kritičkog trenutka, kad bi svi već pomislili da je od nje odustao. Ili bi je u takvom letu naprosto udario glavom, odnosno nekim drugim dijelom tijela, iznenada isturenim i podmetnutim.
Jednom je je u takvom dugom, ukočenom skoku balun iznenada uhvatio ustima da bi zatim, trenutak prije nego što je pao u more, ispljunio točno u čelo suigraču nasuprot sebi, koji se ukočio od čuda. Posije toga cijela je klapa pola sata crkavala od smijeha. Za njegovog nasljednika slobodno bi mogli proglasiti Julija Žuvelu.
Najduži skok od svih piciginaša na Bačvicama imao je popularni Pala, inače svestran športaš i majstor u svemu čega se prihvaćao, a piciginašem najljepšega stila i naročite elegancije smatralo se Đanija Škaricu, u novija vremena Miju Bebića. Jedan od najborbenijih, najupornijih i najviolentnijih bio je majstor kazališne režije Božidar Violić zvani Viola, njegov pandam u naša vrimena je svakako doktor dentalne medicine Ivo Vlahović zvani Divlji.
U prošlosti, neke od klapa stekle su renome zahvaljujući posebnom stilu igre. Klapu Ćirila Ivića smatralo se paraderskom, onu Emila Giosenta-pucačkom, onu Tome Marušića-divljom, onu Tote Kaliterne-kružnom, onu Ive Mužine-dubinskom, itd. Svaka od tih klapa imala je svoje osobenjake koji su za vrijeme igre izvodili osobni show. Kokolo iz Giosentove klape je, na primjer, znao tražiti da mu loptu dodaju "na suho", među tamarise, pa bi on tamo odletio i bacio se za njom.
A danas je to jedan, jedinstveni Jure legenda. Mršav ka takica, ča ka Kikaš prodaje razne male stvari da bi preživija. Pravi maratonac i žestoki torcidaš. Nima onoga u gradu ko ne poznaje Juru. On uz svakodnevni maraton po gradu uspije svaki dan, oko podne, bez obzira na vremenske prilike, arivat na partiju picigina na Baće. Jure je drag svima na Bačama, spreman na sve moguće "prijateljske žrtve".
Svakako treba po eleganciji i šarmu spomenuti i dvije dame, Iću Gekić i Veru Ferić koje su uvjerljivo demonstrirale ženski šarm i spretnost u muškoj igri picigina.
I da zaključimo. Tko do sada nije shvatio, picigin naime nema nikakve veze s ozbiljnošću. Osnovni razlog te poticajne igre sastoji se u zafrkanciji, i to onoj tradicionalno splitskog tipa. Potrebno je, dakle, glumiti nekakav cilj, a ne biti ograničen nikakvim pravilima. Najbolji je onaj tko uspije napraviti nešto najluđe, a pritom ne dopustiti balunu da padne u more.
Držimo se devize: "Moreš činit ča te voja, ma balun mora ostat suv" i "Ja bi tija falit al ne mogu".
A Tolja je 2005. povodom prvog Prvenstva svita u piciginu napisa i ovo:
Oj, ti mili Splite grade, rodilište picigina,
Bače su ti radno misto za svakog tvoga sina.
I tko piciginsku loptu zna opalit u skoku
taj uživa visoki standard, ne ubraja se u stoku.
