- Da Hajduk ide na gostovanje u Zagreb protiv Lokomotive...!? Alo, pa u Zagrebu više ljudi navija za Hajduk nego za Dinamo. A za Lokomotivu ne navija nitko! Pa kakvo je to gostovanje? Mi kad bi igrali protiv Dinama i u Maksimiru, zabili gol po stadiona bi skočilo. Kako možeš reć da ideš u Osijek na gostovanje!? Pa po Slavonije je Hajdukovo.
Odmah na početku žestok je Frfa, kakav bio, takav i ostao. Na terenu i van njega. Iako je već blizu sedmog desetljeća svog života, priča brzo, jedna mu riječ upada u drugu. Dražen Mužinić - 508 nastupa za Hajduk, 28 golova, 9 trofeja. Pet put je osvojio Kup, četiri puta prvenstvo, za reprezentaciju upisao 32 nastupa. Jedna od najvećih legendi splitskog kluba. Defanzivni veznjak je od 1971. do 1980. godine igrao za Hajduk, a onda ga je za 300.000 funti na neviđeno kupio Norwich City. Nije se tamo baš najbolje snašao, dvije godine kasnije zaključio je karijeru.
- Šta si ti ima mislit? Ja dan balun Juri, Jure ga pošalje Šuri, Šuro istrči po liniji , centrira na prvu i tu je Slaviša Žungul koji zabije gol. Jednostavno.
Ajmo malo iz početka. Debitirali ste sa 17 godina u dresu Hajduka. Uočio Vas je Vojo Kačić.
- Velika selekcija je bila. Jer prije nisi moga ić igrat vanka prije nego navršiš 28 godina. Znači, deset selektiranih generacija. Tako da nije bilo lako uć u Hajduka. Mi smo imali sriću jer smo bili jedna dobra generacija, dobro vođena, s dobrim trenerima. Tada se Hajduk okrenija svojoj dici, sve zahvaljujući Titu Kiriginu koji je bija vizionar. Kupovali smo samo najbolje igrače. Holcer, Mešković, Oblak, pa posli Đorđević.
Hajduk je uvijek igrao najbolje kada se oslonio na svoje igrače.
- 90 posto moraš imat svoje dice. Za bit peti, ne triba ti niko od Omiša do Trogira. Za bit peti. Ako ćeš Europu onda moraš dobro zagrabit, dovest ekstra klasu. A ne reć – ovi je jeftin jer je slobodan. Da vridi, ne bi bija slobodan.
Jeste li imali osjećaj da je Vaša karijera mogla biti duža?
- Prekinija san karijeru u tridesetoj, godine 1982. jer su me u bivšoj državi proglasili neprijateljem. Kao da sam vojni bjegunac, to je bilo namišteno. Ali mi nisu namistili Srbi, nego Hrvati. Dva puta san bija oslobođen vojske zbog srca. Ima san sve papire za otić vanka igrat, sve dozvole da mogu šest miseci prije roka, (navršenih 28 godina) ić u Englesku. Kad san potpisa, vratija san se još malo otić na Brač se okupat. Zajeba san Engleze. Ali, prije nego šta ću opet ić u Englesku mora san se javit u vojni odsjek. A tamo nikoga, samo čistačica. Nazva san Kirigina, a on kaže: Skupi familiju i dimi priko granice. Kad ono, traži me civilna i vojna policija. Na BBC-u moja slika u dresu Hajduka i dresu Norwicha. Traži se Frfa! Nisan izdrža jer ne vidit Split misec dana, a kamoli dvi godine za mene je bilo previše. Žena i dica bi dolazili u posjetu u Nicu. Nisan tija dalje ić igrat, a moga san riješit budućnost generacijama iza mene. Vratija san se doma, privelo me na vojni Sud, uhapsilo me. Izvriđa san ih sve, cilu državu. Ograničili su mi kretanje na 10 kilometara, a ja san pita: Može li deset milja, jer mi do Brača ima devet...
Htjeli ste se vratiti još igrati u Hajduku, to je bilo 1982.
- Bižali su doli od mene ka od kuge. Nikad nisan bija spremniji, igrači su svjedoci. Nisu mi dali šansu, nego su bile provokacije. Da ne udren trenera ili nekoga iz uprave, uzeja san kopačke, obisija o klin i više nisan tija doć tamo. Tek 1989. kad je za trenera doša Luka Peruzović i kad je Torcida došla po mene na Brač da se vratin u klub. Tija san Luki pomoć, to mi je kum. Doša je rat i velika čistka u Hajduka, di su oni sve rastirali i potirali. I jednog velikog Juru Jerkovića, ja san bija protiv toga. Cili rat nisan dolazija sve do 1997. kad me Tomislav Ivić zove da se vratin.
Vratimo se igračkim danima. Ima jedna utakmica kad je Hajduk dobija Partizana u Beogradu 6-1. To je bilo daleke 1976. godine. Bila je to borba za titulu.
- Ima interesantna priča prije same utakmice. To je trebala bit ključna utakmica za prvo mjesto. Ozbiljna atmosfera, sastanci, sve obavljeno. I ja da razbijen malo tu atmosferu bacin na zajebanciju. Izmislin priču i govorin: Evo šjor Ivane (Tomislav Ivić) mi igrači smo se nešto dogovarali. Ja govorin, danas ćemo dobit Partizana, satrat ćemo ih ali igrači imaju jedan uvjet. Dogovorili smo se dobit ako obećate da ćemo Vas gledat kako „činite seks“ . Priuštite nam to i mi ćemo ih satrat danas. Svi se smiju, a Ivić govori: Pristajen! Dobijte danas i to ću van priuštit. Sudac zove vanka, mi ulazimo u hodnik, smijemo se jer zamišljamo našeg trenera... Partizan izlazi ozbiljan, ukočen, a mi se smijemo i vatamo za štumik. I mi tu utakmicu dobijemo, Ivić nas je privarija i nikad nam to nije priuštija. Puno godina poslije Bjeković mi je u Nici prizna: Uništili ste nas, počeli smo sumnjat jedni u druge, u suce, ništa nam nije bilo jasno. Kad smo vidili vas kako se cerećete, nama su se noge odsikle. To je priča od tih 6-1.
Najdraži suigrač u Hajduku?
- Bilo ih je više, ali najviše san vrimena provodija sa Lukon i sa Šuron. Iako mi je i Brane Oblak dok je ode igra bija drag.
Znali ste se i napit u tim druženjima?
- Bilo je svega ali mi smo bili profesionalci. Mi smo znali kad ćemo napravit pizdariju. U Splitu se ne moš sakrit, svak svakog zna. Nikad prije utakmice.
Je li bila velika odgovornost igrati za Hajduk u to vrijeme?
- Je, puno teško. Velika čast i velika odgovornost. Ti si mora proć kroz ulicu kad izgubiš. Sedan dana nisi izlazija na ulicu. Šeta san po Mosoru. Ja nikad nisan bija u situaciji da se moran pravdat. Igra san puno slabih utakmica, al nikad da se nisan borija. To je bija jedan veliki kapital kod navijača. „Usra si motku Frfa, ali si se baren borija, tuka si se...“ Na Starom placu ja san bija metar od publike. Ti si vidija njemu pina kad skače, izbuljene oči. Ti si zna di su vlaji, di su Bračani, di su Getani, ovi, oni. Zna si kad bi ti jebali mater i kad bi te hvalili. Po govoru si sve zna, koliko si živija s tin ljudima.
Što Hajduku nedostaje danas?
- Ja mislin da je najvažnija selekcija igrača. I važan je rezultat u svim selekcijama. Jer ti stvaraš pobjednički mentalitet od početka. Mi kad bi igrali u pionirima, ili juniorima pa izgubili utakmicu, to bi bila revolucija! Ti si godinama stvara priču da s Hajdukon ne smiš izgubit. I na male branke ne smiš izgubit. U nas su to ugradili treneri u omladinskoj školi. Hajduk je izgubija tu prepoznatljivost u radu u omladinskoj školi. Danas to više nije to. Danas su laptom treneri, statistika ništa ne znači. Publika voli brzinu, agresivnost i žestinu. Šta prije do gola, agresiju. Nismo mi Barcelona.
Tomislav Ivić?
- On je još onda bija van vremena. Igrat presing čovik na čovika ili presing na balun, to je još jedino Ajax pokušava igrat. Pa nisu Ivića bez veze posli toga uzeli. Bija je trener vanzemaljac i ima je sriću šta je još jednog vizionara ima uz sebe – Špacu Poklepovića. Njih dva su se često karali, ali Špaco je isto bija vrhunski trener.
Kad pogledate Hajduka onda i sada, kako se osjećate?
- Ne da me boli duša nego mi se srce para. U ovoj maloj državici da mi budemo peti, onda moraš zasadit salatu na Poljud. Hajduk mora uvik bit prvi, eventualno drugi. Ako nisi to – ugasi klub! U bivšoj državi i puno jačoj ligi bija je neuspjeh kad si bija treći. Drugi ajd. Kad oni danas rečedu – borimo se za četvrto misto... ???
Dobro, kako Frfa provodi dane u mirovini?
- Šetan pase. Pudlicu i Jack rusella. Na „plac“ ne iden. Eto.
Eto. Kažem i ja.
Mešković, Džoni, Buljan, Holcer, Peruzović, Rožić, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.
The end. Kraj priče.
