Stiglo nam je proljeće, a s njim i Splitski pupoljak. Riječ je o priznanju kojim se želi nagraditi mlade, vrijedne ljude, one čije vrijeme tek dolazi. Mlade ljude koji su svojim dosadašnjim radom i trudom dokazali da ćemo za njih još čuti. Hrvoje Čuić jedan je od njih.
Manifestacija Splitski pupoljak "rodila" se iz Splitskog cvita kojim se nagrađuje žene koje su mnogo učinile za svoju okolinu. Splitski cvit ove godine održan je jubilarni deseti put, a za sve je zaslužna Udruga Naš kvart s Milenom Mratinić na čelu.
Hrvoje je maturirao u Srednjoj prometnoj školi u Splitu, a paralelno s osnovnom i srednjom školom išao je u glazbenu školu. Tako je završio osnovnoškolsko obrazovanje u glazbenoj školi Josipa Hatzea P.O. Trogir,
instrument-violina, a zatim dvogodišnje pripremno obrazovanje u glazbenoj školi Josipa Hatzea Split, predmet-
solo pjevanje pod mentorstvom prof. Sanje Erceg-Vrekalo. Trenutno je u trećem razredu srednje glazbene škole.
Otkud ljubav prema violini?
"Kad sam imao četiri godine, prvi put sam vidio violinu, čuo je na jednom školskom nastupu u osnovnoj školi. Tu sam zavolio violinu i gnjavio mamu tri godine da me upiše na violinu. Sa 6 i pol godina sam išao na audiciju. Odmah su mi dali instrument u ruke i tu sam završio osnovnu glazbenu školu".
A pjevanje? Kako je to krenulo?
"Pjevanjem sam se počeo baviti u prvom osnovne, časna koja nam je predavala vjeronauk je prepoznala da imam sluha pa sam tako počeo pjevati u zboru. Otkrio sam da mogu pjevati. Nakon toga sam upao u mladi katedralni zbor u Trogiru, kod maestra Vinka Buble. On i Vlatko Belas su me pitali zanima li me pjevanje i poslušali su me. Pitali su me hoću li otići na audiciju za pripremnu glazbenu i ja sam pristao. Kad sam primljen, odlučio sam da se želim baviti solo pjevanjem. Završio sam dva pripremna razreda prije srednje, upisao sam srednju i sad sam treći razred."
Koliko je naporno bilo ići paralelno u "običnu" školu i u glazbenu?
"Bilo je naporno jer sam morao putovati. Ja sam iz Segeta Donjeg i morao sam se naviknuti na putovanje. Put je trajao sat i nešto, od kuće do Glazbene škole Josip Hatze u Splitu. "
Kakav ti je plan za dalje? Nakon srednje glazbene planiraš na akademiju?
"Mislim da sam se opredijelio za pjevanje, volio bih se time baviti, nastupati u teatru primjerice. Plan mi je ići na akademiju, ali također ići pomalo naprijed, u dogovoru s profesoricom."
Do sada si već dobio neke nagrade?
"Dobio sam neke nagrade. Nije mi drago o tome pričati i toliko se eksponirati, ali ima i nagrada. Počelo je sve Dalekim akordima u prvom razredu pripremne škole, tu me prof. Sanja Erceg-Vrekalo pitala bi li išao na natjecanje. Izrazio sam želju za ići na natjecanja, a nakon prvog natjecanja je vidjela da sam spreman za to. Tako je to sve počelo, nakon toga sam išao na regionalno. Kad se prođe regionalno ide se na državno. Tu je bila druga nagrada. Nakon toga je bilo međunarodno u Beogradu. Prve godine je bila druga nagrada, a sljedeće godine kad sam otišao dobio sam prvu nagradu. To znači dosta u napretku jer se uvijek nađe nešto što se može poboljšati. Može se čuti mišljenje drugih profesora, kako napredovati. Taj je savjet uvijek dobar, a daje i neki poriv da se ide naprijed, da se bude što bolji."
Gdje se vidiš jednog dana? Ima li neka pozornica koja ti je velika želja?
"Nemam neku veliku želju za određenom pozornicom, bitno mi je da je to kazališna pozornica. Htio bih jednog dana nastupati u kazalištu, ali ima još vremena do toga."
Tko ti je glazbeni uzor?
"Tih uzora ima dosta. Ja sam tenor, zna se tko je tu glavni - Pavarotti je uvijek broj jedan. Ima još uzora u tenora koji danas pjevaju, uvijek crpiš informacije od uspješnih ljudi, gledaš nastupe i kako se pripremaju za pjevanje i vidiš kako je to zapravo teško raditi."
Što kažu tvoji ukućani? Iznenadi li se netko u ekipi kad čuje da se baviš pjevanjem?
"Mislim da moje ukućane nije iznenadilo što se želim baviti glazbom jer sam uvijek imao tendenciju prema glazbi. Solo pjevanje ih je možda malo iznenadilo, i meni je bilo malo neočekivano. Nakon što sam se u tome našao, odlučio sam u tom smjeru ići. Od obitelji imam potporu, gdje god idem, ako su u mogućnosti prate me, idu na moje koncerte.
A što se tiče ekipe, dogodi se da me netko pita čime se bavim, pa ne shvate odmah što je solo pjevanje. Onda kad kažem da sam operni pjevač u nastajanju, onda kažu - vau. Puno ljudi nije to doživjelo u svojoj okolini pa onda kažu - ajde baci neki ton, malo nam otpjevaj. Zanimljive su reakcije jer je malo neuobičajeno, možda čak i stigmatizirano kod mladih kad kažeš da si operni pjevač."
Prije pjevanja se ipak treba malo upjevati? Kako čuvaš glas, ne možeš se baš derati kad si negdje vanka?
"Nisam inače pretjerano glasan u društvu tako da ne trošim glas. Prije svakog koncerta, natjecanja, nastupa, treba se upjevati i dan prije paziti što se jede, to se malo ozbiljnije shvaća. I prije svakog sata se treba upjevati i malo prodisati, odraditi vježbe daha. Treba se spremiti da se na sceni ne bi dogodilo nešto što se ne bi smjelo dogoditi."
Kad staneš na scenu, ima li treme? Je li bilo nezgodnih situacija, da se treseš od treme ili glas ne izlazi?
"U pravilu ne jer sam od malih nogu, sa instrumentom i sam, na sceni. Kad sam bio mali bilo je treme, ali navikne se čovjek pa nema tih neugodnih trenutaka. Nekad se zna dogoditi mentalna blokada prije pjevanja, ne znaš kako ćeš krenuti, ali velikih problema nisam imao. Treba paziti na scenski nastup jer ga treba emocionalno prenijeti publici."
Čime se u slobodno vrijeme baviš?
"Izlazim sa društvom, pratim sportove, pratim Formulu 1, malo da se mozak odmori. Odmaram se, ali čekam idući nastup."
