Tijekom svog boravka u Ho Chi Minh Cityju, većinu vremena provela sam uglavnom šetajući, obilazeći muzeje i uživajući u stvarno dobroj hrani. Zato mi nekako i ima smisla započeti ovaj posljednji dio putopisne trilogije rezimeom najboljih jela koje sam imala priliku probati.
Ho Chi Minh City poznat je po svojoj kulinarskoj sceni, koja nudi mnoštvo ukusnih jela koja odražavaju različite kulturne utjecaje prisutne u gradu. Znala sam to i prije početka svog putovanja te sam u glavi već radila popis sve hrane koju sam pod svaku priliku trebala probati. Već prvih dana u Vijetnamu imala sam priliku probati nekoliko njihovih tradicionalnih jela, i iako je bilo potrebno malo se naviknuti na nove okuse i začine, moram reći da su me oduševili!
Bun Thit Nuong je jelo od svinjetine na žaru koja je poslužena s vermicelli rezancima (po mom mišljenju najbolje otkriće cijelog putovanja upravo su mi ovi rezanci!), a uz to ide svježe začinsko bilje, nasjeckani kikiriki (koji se nalazi u većini jela!), ukiseljenom mrkvom i nuoc chamom - preljevom od ribljeg umaka.
Uživala sam i u jelu zvanom Goi Cuon, koji je poznatiji kao svježe proljetne ili ljetne rolice. Vjerujem da je većina vas probala bar jednu varijaciju ovog azijskog jela. Sastoji se od rižinog papira punjenog škampima, svinjetinom, rezancima vermicelli, zelenom salatom i začinskim biljem, koji se obično poslužuju s umakom od kikirikija. Ove rolice su lagane i stvarno ukusne, i nisam ih mogla dovoljno pojesti - bila sam oduševljena!
Com Tam, to jest 'lomljenu rižu', imala sam priliku probati u skrivenom restorančiću koji se nalazio na vrhu zgrade. Com tam je popularno jelo u Ho Chi Minh Cityju. Sastoji se od zrna riže razlomljenih tijekom procesa mljevenja, posluženih s raznim dodacima kao što su svinjski kotleti na žaru, narezana svinjska koža, štruca s jajima kuhana na pari i ukiseljeno povrće. Com tam se često poslužuje s prilogom od ribljeg umaka i narezanih krastavaca.
Oduševio me i pho - legendarna vijetnamska juha s rezancima koje je zaista glavno jelo koje morate probati ako se ikada nađete u vijetnamu! Napravljen od goveđe ili pileće juhe, rižinih rezanaca i preliven začinskim biljem, klicama graha, limetom i čilijem, pho je ukusan i ugodan obrok u kojem možete uživati u bilo koje doba dana. Moram priznati, nisam navikla na juhu kao glavni obrok, te mi je velika zdjela ove poznate juhe s mesom i rezancima čak bila previše - no jeftina cijena i nevjerojatan okus čine ovo jelo jednim za pamćenje!
No, jednom jelu sam se vraćala više puta. Restoran Bếp Mẹ Ỉn u centru Ho Chi Minh Cityja osvojio me svojim odličnim jelima, a i dan-danas sanjam o njihovim vermicelli rezancima sa svinjetinom i prilogom od riže.
Također, nisam mogla ne otići i u koji korejski restoran! Osobno volim korejsku hranu, iako ju rijetko kada imam priliku jesti. Zato sam iskoristila mogućnost i otišla na korejsku pohanu piletinu (koja je famozna!), te sam probala bibimbap, a uz to su mi poslužili čak 13 priloga, korejski banchan.
Bibimbap je jedno od najpoznatijih korejskih jela. Zdjela riže prelivena je svim vrstama začinjenog pirjanog povrća, s mariniranim mesom (obično govedinom), s jajem na oko, posipanih sezamom i izdašnom količinom slatko-ljuto-slanog bibimbap umaka. Izbor korejskih sladoleda je također legendaran, i preporučujem ih svakome!
Poseban pronalazak je i Pasteur Street Craft Beer, gdje smo nakon dugog dana sjele večerati, a uz večeru smo mogle probati njihovo originalno craft pivo. Njihovo pšenično pivo od marakuje je bilo nešto najbolje što sam ikada probala!
Većina mjesta o kojima sam pisala su dokaz da se za ono najbolje valja malo potruditi.
Trifting u Ho Chi Minh Cityju
Uglavnom šetale po poznatim ulicama kao što je Bui Vien, smještena u srcu užurbane glavne četvrti Ho Chi Minh Cityja, koja je poznata kao jedna od najživljih i najživljih ulica u gradu. Dobila je čak i nadimak "Backpacker Street" zbog svoje popularnosti među uristima iz cijelog svijeta.
Bui Vien oživi noću, sa svojim brojnim barovima, klubovima i uličnim restoranima. Ulica je obrubljena šarenim neonskim reklamama, treštećom glazbom i užurbanom gužvom, stvarajući energičnu i svečanu atmosferu. Na svakom koraku, Vijetnamci vas nude menijima njihovih restorana i klubova, te vas pozivaju da ih posjetite, da sjednete i popijete pivo ili pojedete nešto. Brzo ih naučite odbijati, a povede vas gomila dalje.
Također, ulica je često puna uličnih izvođača koji pokazuju svoje talente. Od plesača s vatrom i glazbenika do umjetnika koji stvaraju zamršene slike od pijeska, uvijek postoji nešto zabavno za promatranje u ovoj užurbanoj ulici.
No, uspjele smo istražiti i skrivena mjesta koja Ho Chi Minh ima za ponuditi, prvenstveno zbog toga što smo Sara i ja htjele posjetiti trift, second hand i vintage dućane u gradu.
Posebno moram izdvojiti Mayhem Saigon Vintage dućan te Mập Thôn. Mayhem je, uz ostalu ponudu, i dom mnogih lokalnih dizajnera, a čak nude popuste ako popijete koji shot tekile! Odlazak u Mập Thôn je posebno iskustvo, jer se ovaj dućan nalazi na četvrtom katu zgrade koju morate pažljivo tražiti, a većina stubišta je u mraku. Ipak, Sara i ja smo vjerovale svojim instinktima, i nismo pogriješile!
Čak sam našla predivnu jeans jaketu po prikladnoj cijeni, a što je najbolje od svega jest da sami od stare odjeće rade potpuno nove, unikatne kreacije – i sada gledam po Instagramu i želim ih imati sve!
Također, u Vijetnamu sam morala popustiti svim reklamama i otići na njihovu manikuru! Nije mi bilo potrebno znati jezik – pokazala sam stil koji želim, dala ruke, i pustila ženu da radi ono što najbolje zna. Drago mi je da imam i to iskustvo, jer je stvarno nešto što se u Vijetnamu trebalo doživjeti!
Galerija umjetnina Ho Chi Minh Cityja
Jedna od najdražih zanimacija mi je odlazak po muzejima, pogotovo kada sam u novoj zemlji. To mi je ipak dio struke – završavam diplomski rad iz Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti umjetnosti – te je to nešto prema čemu sam zaista razvila strast tijekom studija. Posebno me se dojmio jedan muzej.
Primarna umjetnička institucija u Ho Chi Minh Cityju jest njihova Galerija umjetnina koja ima značajan položaj na umjetničkoj sceni Vijetnama, odmah iza Vijetnamskog nacionalnog muzeja likovnih umjetnosti u Hanoju.
Galerija se sastoji od tri zgrade na tri kata, te prikazuje raznoliku zbirku vijetnamskih umjetničkih djela koja obuhvaćaju skulpture, ulja na platnu, slike na svili i slike na laku.
Također se može pohvaliti tradicionalnim umjetničkim oblicima kao što su drvorezne slike u stilovima Hàng Trống, Đông Hồ i Kim Hoàng, uz vijetnamsku keramiku i drevna budistička umjetnička djela. Osim toga, na prvom katu nalazi se komercijalna galerija s raznim umjetničkim djelima, dok se na trećem katu nalaze arheološke izložbe, uključujući značajne relikvije Champa i Óc Eo.
Hàng Trống je žanr vijetnamskog drvoreza koji je nastao iz područja ulica Hàng Trống i Hàng Nón u staroj četvrti Hanoja u Vijetnamu. U prošlosti je slika Hàng Trống bila bitan element praznika Tết Nguyên Đán u Hanoju, no danas je ta tradicija gotovo nestala i autentične slike Hàng Trốnga nalaze se samo u muzejima ili galerijama likovne umjetnosti. Uobičajene teme na slikama Hàng Trốnga su duhovni i kulturni simboli poput bijelog tigra (hổ trắng) ili šarana (cá chép). U izradi majstor počinje s drvenim blokovima kako bi ispisao crne obrise, zatim crta detalje i na kraju ručno boji sliku, te je zbog toga svaka slika unikatna. Papir koji se koristi za izradu slike Hàng Trống zove se Xuyến chỉ papir koji se razlikuje od papira prirodne boje za Đông Hồ slikarstvo. Majstori Hàng Trốnga boje slike pigmentima, pa je ton slika Hàng Trốnga obično svijetao i privlačan, a glavne boje su ružičasta, plava, zelena, crvena i žuta.
Đông Hồ slikarstvo za svoje teme uzima znakove sreće, povijesne ličnosti, narodne alegorije, popularne priče i društvene komentare. Elementi svakodnevnog života dobro su integrirani u Đông Hồ slike kako bi izrazili misli i želje ljudi. Također, uz suglasnost premijera, Ministarstva kulture te u suradnji s Provincijskim narodnim odborom Bắc Ninh i specijaliziranim agencijama koje provode istraživanja, započet je proces da se narodne slike Đông Hồ prizna kao nematerijalna kulturna baština pri UNESCO-u.
Kim Hoàng je žanr vijetnamskih drvoreza koji potječe iz sela Kim Hoàng u Hanoju. U prošlosti je bila popularan element praznika Tết, zajedno sa slikama Đông Hồ i Hàng Trống, no ta se tradicija izgubila sredinom 20. stoljeća i danas se nekoliko autentičnih slika slika Kim Hoànga nalazi samo u muzejima ili galerijama likovne umjetnosti. Međutim, umjetnost slikanja Kim Hoànga i dalje se smatra simbolom tradicionalne kulture i estetske vrijednosti Vijetnama.
U posebnom sjećanju ostat će mi djelo "Vườn xuân Bắc Trung Nam" vijetnamskog slikara imenom Nguyễn Gia Trí, koji je bio najpoznatiji upravo po svojim slikama u laku. No, također je crtao karikature o političkim i društvenim temama, od kojih su mnoge kritizirale francusku kolonijalnu vlast.
Slika je bila posljednji rad ovog umjetnika, te ju je radio u razdoblju od 20 godina između 1969. i 1989. godine. Slika prikazuje djevojke u tradicionalnim nošnjama središnjeg, južnog i sjevernog Vijetnama u interakciji s prirodom i okolinom. Slika je uvršetna na popis nacionalnog blaga jer je simbol lakirane umjetnosti u Vijetnamu, koja je dugo vremena bila jedan od vodećih stupova vijetnamske suvremene umjetnosti. Naslikana tijekom prijelaza iz ratnog u mirnodopsko vrijeme u Vijetnamu, slika je odražavala Trijevu želju za mirom u svojoj zemlji i srećom za svoj narod. Svojom veličinom također je najveća lakirana slika koju je ikada napravio neki vijetnamski umjetnik.
U istoj prostoriji na zidovima su bili ispisani citati ovog slavnog vijetnamskog umjetnika, a jedan me se posebno dojmio, toliko da sam čak i zaplakala:
"Napravio sam puno grešaka u svom radu i to je razlog zašto napredujem. Ako slikate pametno, razvijate se sporo", piše.
Ove riječi povezala sam s životom. U redu je činiti greške. Nekada se previše mučimo oko vlastitih pogrešaka i gubimo vrijeme razmišljajući što smo mogli napraviti drugačije i žaleći za prošlim odlukama. No, upravo su te greške lekcije na kojima smo učili i rasli kao osobe. Zapravo, čak je važno griješiti - jer tada učimo i rastemo.
Svugdje oko mene modni editorijali u nastanku
Nešto što sam primijetila tijekom svojih brojnih posjeta muzejima, ali i općenito pri šetnji gradom u Ho Chi Minh Cityju, jest da se ljudi stvarno vole fotografirati.
I ovdje ne govorim o turistima – kojih ima, dakako – već o samim Vijetnamcima. Odlučila sam to pobliže istražiti nakon što je treći muzej bio pun ljudi koji su ga koristili kao set za modni editorijal i kada sam skoro izludila pazeći da nekome ne upadnem u njihov sređeni i profesionalni kadar.
Jedan profesor ovo je djelomično pripisao COVID-u: “Ljudi su pod stresom nakon što su morali dugo ostati kod kuće. Stoga osjećaju potrebu izaći van, odvojiti se od svojih uobičajenih života i podijeliti ta ažuriranja svojih veza putem fotografija na društvenim medijima.“
U jednoj od svojih studija o ponašanju na društvenim mrežama u Vijetnamu, Do Thi Anh Phuong, profesorica na međunarodnom sveučilištu Hong Bang u Ho Chi Minh Cityju, također je otkrila da je "dijeljenje ažuriranja, uključujući fotografije, videozapise i statuse" među pet najpopularnijih svrhu korištenja društvenih medija za osobe u dobi između 11 i 35 godina.
Ovo je rezultiralo i porastom koristi kod prodavača pića, šminkerskih servisa i vlasnika privatnih parkirališta u blizini najpopularnijih lokacija koji su svi primijetili porast broja kupaca. Fotografi i kućanstva s velikim vrtovima, posebice oni koji dobro osjećaju aktualne trendove, također su među onima koji imaju koristi od ovog fenomena. Ovo se najviše odrazilo i na muzeje, koji su sa svojom francuskom arhitekturom i lijepim uređenjem itekako privlačni svima, no i po ulicama se mogu pronaći influenceri koji snimaju svoje iduće slike za Instagram ili videozapise za TikTok.
Putovanju još nije kraj...
Pakiranje kufera bilo je iskustvo samo za sebe, jer iako sam prije odlaska pazila da ipak imam praznog mjesta za očekivanu kupovinu, ipak je bilo puno teže nego što sam očekivala stvarno svemu naći mjesto. Bilo je poput stvarne igre Tetrisa, gdje sam sve vadila iz kufera (i time onda okupirala cijeli apartman - oprosti, Sara!) pa ponovno vraćala, premještala iz većeg kufera u manji, iz jednog pretinca u drugi, i tražila po YouTubeu apsolutno sve moguće načine na koje bih mogla složiti svoju odjeću da što bolje iskoristim prostor.
Ipak, nekako su se kuferi ipak zatvorili (na moju veliku radost!), a ja sam pokušala uhvatiti nešto sna prije ranog buđenja. Trebale smo se ustati prije zore i taksijem ići do aerodroma kako bi na vrijeme stigle na let. I Ho Chi Minh Cityja išle smo za Dohu, gdje smo onda zajedno sa Zvonom i Veronicom imali čak trinaest sati za uživati u ljepotama Dohe prije leta za Zagreb (ali o tome više idući tjedan...).
Pripazile smo da pokupimo svo smeće i bacimo ga u za to određenu prostoriju na našem katu, ostavile ključ od sobe na stolu, te se spustile u predvorje s kuferima i pozvale taksi. Tijekom vožnje sam nekoliko puta skoro zaspala, no trudila sam se potjerati san jer nisam željela potratiti ni sekunde od vremena koje mi je još ostalo u Vijetnamu. Znala sam da me još čeka dug put do kuće, i stvarno se jesam veselila opet doći 'na svoje', ali sam ipak osjećala tugu zbog toga što napuštam grad koji mi je skoro tri tjedna bio dom. Znala sam da će mi nedostajati taj grad, ljudi, atmosfera, hrana... Posebno me boljelo to što ne znam ni sada kada ću se - ako i uopće - tamo opet vratiti: jer nikad nisam ni očekivala da ću tamo i doći.
U nekom transu prošle smo check-in na aerodromu te stale u red za proći kroz detektore metala. I upravo tada, ljudi moji, se dogodilo ono što sam najavila u prvom dijelu, a sada vam mogu otkriti (iako je još uvijek bolno): sjetila sam se da mi nešto nedostaje. Da se napokon dogodio onaj dan kada sam nešto zaboravila na putu.
Uskliknula sam, pogledala Saru i rekla: "U ormaru mi je ostala jaketa."
I to je bilo to. U sedam ujutro, u redu za detektor metala u Ho Chi Minh Cityju, odradila sam minutu šutnje za moju predivnu crnu topericu koja me već dvije godine itekako dobro služila, i krenula sam dalje.
Ipak, najvažnije je da nisam sebe negdje zaboravila. Moralo se doći kući.
(Ali prije toga, naravno: Layover u Dohi. Coda svemu.)
