Jučer smo prenijeli tekst autorice Draženke Franjić s portala Cronika.hr pod naslovom “TRBUHOM ZA KRUHOM Što sve treba pretrpjeti za normalan život”. U manje od 24 sata pročitan je preko 30.000 puta.
Danas donosimo nastavak.
Naravno da nisam iz Jugoslavije. Davno je propala i to Nijemci znaju. Ali, imaju potrebu da te ponize. Ja sam iz Hrvatske, iz najlipšeg grada na svitu – Splita, pa si misli. Očito je već prvi dan htjela isprobati granice. Ispred nje je non-stop moj ugovor koji proučava po nekoliko puta dnevno. Traži začkoljicu već prvi dan jer mi mora sve pokazati, a ne može shvatiti kako sam “toliko glupa” da nisam vidovita i da znam unaprijed gdje što stoji i što voli.
Ne sviđa joj se ni što moj njemački nije savršen, iako je to znala i unatoč tome zajedno sa svojom odraslom djecom prihvatila moju ponudu preko agencije. U mom ugovoru jasno piše da ne govorim dobro njemački. Pretpostavljam da shvaćam što je muči, ipak je to naš prvi zajednički dan, pa joj objasnim (na njemačkom) da sam učila njemački u školi, ali kako nisam imala s kim razgovarati vokabular mi je siromašan. Naravno, ne govorim kako mi to nikada nije bio omiljeni jezik iako sam kao prava štreberica imala iz njega odličnu ocjenu i davno, davno govorila ga bez akcenta.
Mislim si, pohranjen je negdje u nekom dijelu mozga i polako će izaći van, a ja ću iznenaditi i sebe i nju. No, njoj se ne sviđa što mora pokazivati gdje što stoji, ponoviti pokoju riječ jer govorim da ne razumijem, objasniti mi što trebam raditi, kao i ponoviti točan raspored. Nije otvoreno ljuta, ali teško diše (mislim si srce će je strefiti) i time pokazuje kako je jako nervozna ili bolje reći živčana.
Doručak je točno u 9:00. Ni minutu prije, a Bože sačuvaj poslije. Stol mora biti postavljen točno po propisima, ovisno o jelu koje se taj dan jede. Čaše, sodu moram napraviti svježu i staviti na stol, točno određene šalice koje voli, otkinuti pola salvete svakom, kruh narezati na posebnu mašinu kako bi se kroz njega nazirao Munchen, a hranu posložiti na tanjur točno onako kako ona voli – otprilike kao da radim u hotelu s 4 zvjezdice.
Prvi dan ništa nisam znala, a njoj nije bilo jasno kako sam toliko glupa. Postavila sam stol bez podmetača koje, usput rečeno, nije ni pokazala i bijesno je sve maknula i stavila ih.
Nećeš se zafrkavati s mojim didom
Još mi je jednom ponovila da sam iz Jugoslavije i rekla da idem prošetati s njenim mužem, 90-godišnjim ljubaznim i potpuno dementnim starčićem. Mislim si gdje ćemo nas dvoje završiti – ja prvi puta ovdje i ne poznajem niti jednu ulicu, a kamoli mjesto, a on u nekom svom svijetu.
Raspremim na brzinu stol, stavim posuđe u perilicu i krenem. Šetamo i pričamo. Ljubazan je i smješka se, a ja mu ponavljam da idemo u kratku šetnju i da mi on mora pokazati gdje trebamo ići. Slaže se, pokazuje mi školu, igralište za tenis, žir koji je pao s drveta, objašnjava da djeca igraju nogomet na igralištu pored kojeg prolazimo i veseli se kao malo dijete dok hoda sa dva štapa za walking Mislim si, rekli su mi da je dementan i da sigurno 10 dana neće ni shvatiti da sam tu, a on sav sretan raspričao se. Kažu, inače, progovori par riječi na dan, a ja sam mu se očito svidjela ili sam ga podsjetila na nekoga iz prošlosti.
Šetamo i moj dida odjednom stane. Stoji, prebacio svoje štapove u jednu ruku, diže nogavicu hlača i dok mu se niz obraze slijevaju suze, kaže kako ga jako boli noga i da ne može više hodati. Što ću, gdje ću, koga ću pozvati!? Čučnem, spustim mu nogavicu i promasiram nogu. Pitam je li u redu, on ozaren klima glavom i krećemo dalje. Onda stane i pita “gdje mi to idemo”. Majko mila, što ću sada, on nema pojma, ja još manje. Kažem mu da idemo kući i spomenem bakino ime. Krećemo. Ali, stajemo još nekoliko puta da mu promasiram nogu. I konačno stižemo kući.
Ispričam baki da smo imali problem, ona je zabrinuta i kaže “nije dobro.” A, onda joj dida kaže da sam mu masirala nogu. Pita ga je li mu to stvarno trebalo ili je htio da ga masiram. Mislim si, ili nisam dobro čula ili nisam dobro razumjela. Ne može biti da ga pita takvu glupost.
Zove sina da dođe pomoći jer se didi upalila vena na nozi, a mene kažnjava zabranom pranja čaša i plastičnih zdjela u perilici.
Prvo kupanje
Kada “njegovateljice” preko agencije dobivaju, kako to nazivaju štelu, ona može biti s pokretnim i nepokretnim bakom i didom, s pelenama ili bez pelena i samo baka ili dida ili par. Ja sam dobila zgoditak – bračni par, oboje pokretni iako ona hoda vani s rolatorom, dementni dida, ali nijedno od njih ne nosi pelene. Ona koristi uloške koje sama mijenja, a moje je da pokupim vrećicu iz kante za smeće i iznesem je u jednu od kanti ispred kuće. To činim dok mi se od smrada urina diže želudac i kako bih to anulirala zamišljam da sam u Splitu na nekoj terasi, da ne radim ovaj smrdljivi dio posla i da uživam u pogledu na more.
Druge “njegovateljice” su mi ispričale kako, kada rade smrdljivi i ružni dio posla ili kada ih psihički ubijaju u pojam, zamišljaju koliko su zaradile taj dan, koliko su ukupno zaradile i koliko će još zaraditi. Imaju složenu rečenicu u glavi ”ja nisam tu jer te volim, ja sam danas zaradila 50, 60 ili 70 eura (kako koja zarađuje) i odj…”. Naravno, nijedna to ne izgovara naglas.
I da, utorak i petak su dani kupanja. Pripremila sam musle i kavu i postavila stol te se na poziv moje frau penjem na kat. I zastanem kao ukopana. Njih dvoje šetaju goli golcati po katu. Vjerujte mi, nije baš lijep prizor kada vidite ženu od 85 i muškarca od 90 gole. Ali, ja imam sreću da sve okrenem na šalu i malo bolje pogledam i shvatim da se muškarci zaista vraćaju u djetinjstvo. Pomalo se smanjuju, ali smanjuju im se na dječju razinu i intimni dijelovi, uz dobivanje potpuno sijedih dlaka.
Kažem poslije na WhatsApp mom dragom prijatelju koji me budi svako jutro da ne prespavam i da me frau ne izbaci na ulicu (jer i to se događa), “znam kako ćeš izgledati s devedeset”. On kaže “jao baš si blesava” i smije se.
Moja frau ulazi u kadu, želi što topliju vodu i ja joj s rukavicama na rukama i frotirnom rukavicom perem leđa, uši, vrat, trbuh, ruke, noge. Pokušavam zamisliti kako tuširam svoju baku, pažljiva sam i trudim se biti što nježnija.
Intimne dijelove pere sama. Obrišem je i na red dolazi dida. Znoj mi curi od muke i neugode što ga moram gledati golog, no njemu nije neugodno. Prošli su to s već puno “njegovateljica” i svejedno im je.
Dida i baka za koje radim su drugačiji, vole se kupati i biti uredni, dok se većina Nijemaca kupa jednom tjedno ili svakih 10 dana.
Hoćeš se vratiti?
Moj posao je i s njima zajedno jesti, piti kavu ili čaj, pojesti kolačiće. Prednost je ipak što mogu birati što želim jesti, ako mi se ne sviđa ono što jedu oni. A spajaju nemoguće okuse, kombinaciju hrane koja se kod nas ne da iskombinirati. Ali, ja sam, za razliku od puno “njegovateljica” sretna jer je naš frižider potpuno krcat hranom. Ne nedostaje ništa, a ja mogu jesti što god želim i koliko želim. Imam na raspolaganju sodu, vodu i sok, a nude mi i da s njima pijem vino. Kaže baka “ovo ti je fini rose”, na što ja odmahujem rukom i tumačim da ne pijem alkohol. Zato oni piju tablete koje zaliju vinom i ponekad pivom.
Moj drugi dan i prošla sam prvo krštenje s kupanjem, sjedamo za stol i moramo brzo doručkovati jer baka i ja idemo u prvu kupovinu zajedno. Jedemo i baka mi kaže da ih još nitko nije tako fino okupao, pita hoću li se opet vratiti. Ja kažem rado, iako znam da moja novinarska zadaća prestaje ovim ugovorom. Ipak, zašto joj ne učiniti radost, barem to me ništa ne košta. A, i lijepo je čuti da te netko traži da dođeš opet.
Drugi dan i platio je retrovizor
Dok baka skuplja torbe za kupovinu, jer ovdje se vrećice i te gluposti ne kupuju, i uzima novčanik nabrekao od eura, ja idem izvesti auto iz garaže. Dobila sam golfa. Uđem i ne razumijem… nema ručne. Pitam se u panici je li to automatik. Rekli su s mehaničkim mjenjačem. Onda skužim da je ručna drugačija. Garaža je mala, a retrovizori se ne mogu sklopiti. Imam točno 2 cm sa svake strane. Ručna mi je nepoznata i zeza. Baka stoji kod garaže. Auto mi je krenuo u rikverc i dum. Udarila sam lijevi retrovizor s kojeg se odvojila plastika. Na sreću, staklo nije puknulo. Graške znoja mi cure niz lice i leđa, a baka kaže “nema veze”. Dobre je volje, istuširala sam je. Kažem joj kako ću platiti retrovizor, ali ona kaže da ne dolazi u obzir.
Polako uspijevam izvesti auto i krećemo u ljekarnu, poštu, po vreće za smeće koje dobivaju u posebnoj ustanovi i na kraju u čak tri prodajna centra. Baka je široke ruke i troši nemilice. Pita me što volim, kupuje mi dezodorans koji sam zaboravila i sva cvjeta iako ja još nisam shvatila kako se ručna otkoči tek kada stisnem kočnicu.
Operi mi prozore
Dan je, sve u svemu, dobar i baka kuha ručak. Na meniju je neka čudna juha s još čudnijim tijestom. Jedu je za tri obroka, a ja dosipavam vodu i podgrijavam.
U međuvremenu me nekoliko puta pita hoću li joj oprati prozore. A hvala Bogu ima ih puno i svaki je ogroman. Ja govorim kako ne razumijem što znači riječ putzen. Nastavlja me puna dva dana tupiti s pranjem prozora, a ja uporno ponavljam kako nikako ne mogu razumjeti što znači ta riječ putzen.
Stolni tenis s didom od 90
No, dan je dobar, ona sretna, dida zadovoljan iako šetamo samo jednom i to svi troje. Ali, zato njegovo zadovoljstvo dolazi prije večere. Pitam baku tko koristi stol za stolni tenis u vrtu, a baka kaže dida. Ja pitam je li moguće da on s 90 godina igra stolni tenis, a ona se smije i potvrđuje. Pita hoću li igrati s njim, ja pristajem. Daje mu dva reketa i lopticu i on mi rado prepušta jedan reket, ali lopticu stišće u ruci i ne da. Problem je što se ne može sjetiti čemu služe loptica i reket i pokušava reket ugurati u ružu koja raste u vrtu.
Pokušavam mu polako objasniti, a baka ga nestrpljivo napada što to radi i neka već jednom igra stolni tenis. Pokušavam mu opet uzeti lopticu, ali stisnuo ju je u ruci i ne da. Vodim ga do stola i gle čuda – sjetio se. A, kada se uspio sjetiti pokazao mi je što znači stvarno dobro igrati stolni tenis. Do kraja partije me je rasturio. Susjeda je začuđena što čuje udarce loptice po stolu i smijeh i nadviruje se preko ograde. Ništa joj nije jasno. Glavno da je dida ozaren od sreće. Toliko je sretan da mi pokušava pomoći raspremiti stol poslije večere i spustiti rolete u kuhinji. Ni ne slutim kako ću upravo to sutra “platiti” od bake koja strogo viče na njega i tjera da se makne od mene i krene s njom na kat.
Križam još jedan dan i pokušavam se riješiti nakupljenog stresa. Vatreno krštenje je gotovo, mislim si, ne sluteći da me već sutradan čeka novo vatreno krštenje u kojem će me baka pokušati psihički ubiti u pojam. Shvaćam samo da ovo nije posao njegovateljice, već Katice za sve, da sam ovdje putznfrau (kućna pomoćnica), da perem tuđi wc, kuham, peglam, čupam travu… sve poslove kojih se sjeti baka čije oči ne mogu vidjeti da zastanem ili ne daj Bože sjednem i odmorim.
NASTAVIT ĆE SE...