Prenosimo u cijelosti tekst autorice Draženke Franjić s portala Cronika.hr pod naslovom "TRBUHOM ZA KRUHOM Što sve treba pretrpjeti za normalan život".
Biti novinar znači živjeti novinarstvo, dozvoliti da te ponese adrenalin, da te vodi znatiželja. Istraživati, ulaziti u ulogu onih o kojima pišeš. Takvo novinarstvo volim i oduvijek nastojim ući u srž, pronaći bit, znati o čemu pričam ili pišem. Znati u potpunosti sve o temi, onako duboko.
Već negdje treću godinu dalmatinski ugostitelji žale se kako nema sezonaca iz Slavonije. A Slavonke su najbolje – vrijedne i radišne i ništa im nije teško. Nikada se ne žale, strpljivo čekaju povratak kući. No, nisu glupe, a znaju i računati. Računica je pokazala kako se odlazak na sezonu u Dalmaciju ne isplati. Okrenule su se drugim poslovima, onim njegovateljskim i puno bolje plaćenim. I tako, dok su nekada u Njemačku trbuhom za kruhom odlazili muškarci, danas u ovu pravno uređenu, ali hladnu i drugačiju zemlju odlaze žene. Zarada je brza i jako dobra. Vjerujte mi na riječ da nigdje tako brzo i dobro ne možete zaraditi. Ali, nema brze i dobre zarade bez “znoja, krvi i suza”.
Slušala sam priče žena koje su silom prilika postale njegovateljice, no svaka ima neku svoju. Istina je ipak u sredini, a o njoj nitko ne priča.
Otišla sam stopama žena da saznam što se nalazi iza zatvorenih vrata
Njegovateljica je važan posao. Human. Da bih bila autentična završila sam tečaj i odradila praksu u jednom od kaštelanskih Domova za stare i nemoćne. Moj prvi susret s njegovateljstvom bio je kada mi je vlasnik doma rekao: “Ćerce moja nije ovo za tebe. Ja tebi ne mogu prepustiti svoje štićenike. Vrati se ti i radi svoj posao, a ovo prepusti onima koji to znaju raditi.”
No, ipak me je pustio da odradim praksu u kojoj sam učila brinuti se o starima, ali u kojoj mi se i dizao želudac, u kojoj sam dušu ispustila povraćajući. Moja pok. prijateljica koja je radni vijek provela na Firulama u KBC-u kao medicinska sestra, slikovito mi je opisivala kako izgleda posao i smijala mi se govoreći mi kako ja “tako finćukasta ne mogu to raditi ni za potrebe istraživačkog članka.”
E, pa mogu rekla sam i raspitala se o najboljoj agenciji, potpisala ugovor i obavijestila obitelj da putujem u Njemačku saznati kako je to otići trbuhom za kruhom te sve to napisati. Sin je odmahnuo rukom i rekao “vraćaš se ti za dva dana”. No, ja sam stigla u nedjelju i još sam tu.
Na rubu smijeha, na rubu plača
Agencija mi je pronašla bračni par savršen za mene – ne nose pelene, samostalni su, ali dida ima 90 godina i dementan je. Rekoh sebi, imaš više sreće već pameti, dobila si zgoditak i još ćeš dobro zaraditi. Na pitanja “možeš li ti to” odgovarala sam “da me tuku par tjedana izdržala bih”. No, vjerujte mi na riječ, to samo mislite dok ne dođete. Stvarnost je ipak drugačija.
Uglavnom, iz Splita do Munchena put je teško organizirati jer nema direktnog leta prilagođenog tome da ste u ponedjeljak u 8 sati ujutro na poslu. Odlučila sam se teška srca putovati autobusom. I krenula ujutro u 5 sati, znajući da ispred sebe imam putovanje koje bi po voznom redu trebalo trajati do 20 sati, kada bi trebali doći Munchen, a onda još 25 kilometara do konačnog cilja mog putovanja.
No, stigli smo u 22 sata jer su u autobusu putovali dvoje, Rus i Ruskinja koji nisu imali vizu, a to je promaknulo Hrvatima na granici, no nije Slovencima. I ako niste znali, vozač autobusa dužan ih je bio vratiti na početnu stanicu. Imali smo sreće jer je naš vozač okrenuo autobus, vratio se u Hrvatsku i na prvoj benzinskoj ih izbacio van.
Pričaj bona naški
Po prvi puta sam se našla na Munchenskom autobusnom kolodvoru okrećući se za taksijima. I taman sretna uletim do prvog, pozdravim na njemačkom i kažem gdje želim da odveze, a on na finom, tečnom bosanskom kaže: “Pričaj bona naški“. Što bi rekli “prvo pa muško”. Saznah da se moj taksist doselio prije Domovinskog rata iz Doboja i da je, zamislite, prvo bio njegovatelj. Kaže, povrijedio je kralježnicu i sad vozi taksi. Ispričao mi je preko maske na licu i ograde od plastike koja nas je dijelila, ukratko sve i dodao kako je odmah vidio da sam pametna i zgodna žena. A, to me dodatno koštalo.
Pamet i ljepota trebali su očito sporu vožnju, promašiti jednom skretanje i eto nas uz ceh od 60 eurića. Na brzinu mi je napisao svoj broj, ime i prezime i rekao da mu se javim. Naravno, obećala sam da hoću, uzela svoje stvari, a on je stao i čekao da vidi je li sve u redu, čeka li me obitelj u kojoj ću boraviti, raditi, plakati i smijati se.
Prvi šok
Dočekala me je ljubazna stara gospođa – Njemica. Pokazala mi skroz ugodnu sobu u prizemlju, upitala jesam li gladna i umorna i potom odvela u – podrum. Smrdljivi, hladni podrum u kojem je na sredini stajala tuš kabina i rekla da se ja tuširam upravo tu. Mislila sam kako nisam dobro shvatila i rekla joj da su mi u agenciji rekli kako koristim zajedničku kupaonu s njima na katu, no ona je ostala tvrda i ponovila da je to moja kupaona. Pogledam bolje, gore na stropu plijesan, dolje šahtica iz koje možda izađe i pokoji miš, dolje beton, par vrata i dva zastora. Moja kupaona. Pomislim “mila majko šta je ovo”. Bila sam prije par godina u Africi, no kupaona koju sam tamo koristila bila je mercedes za ovu.
I tako je započela moja istraživačka pustolovina o ženama koje trbuhom za kruhom idu za velikom i brzom zaradom. Pustolovina u kojoj se izmjenjuju smijeh i suze i salva neizgovorenih beštima na hrvatskom.
NASTAVIT ĆE SE...
