Neugodno iskustvo u Italiji doživio je kolumnist Dalmacije Danas Marko Herman. Što nam je otkrio, pročitajte u nastavku...
Jug Italije – koliko lijep, toliko i opasan. Čovjek se zanese istraživanjem gradova, krajolika, običaja, hrane... A upravo ovaj kraj ima tu mrlju organiziranog kriminala koji je prožeo sve pore društva. I kad se najmanje nadaš, postaneš njegova meta.
Možete zamisliti osjećaj kad sam ujutro, nakon što smo izašli iz smještaja, otišao po auto – i nisam ga našao. Računamo, vjerojatno ga je odveo pauk, nije panika. Pa nikad nisam ni čuo da je nekome koga poznajem ukraden auto, igdje. Trčim na policiju, pa do karabinjera (Talijani imaju to neko čudno ustrojstvo oko nadležnosti). Kako je vrijeme prolazilo, postajao sam sve svjesniji da je auto ukraden i da su šanse da ga pronađu – vrlo male.
Nonšalantno i opušteno ponašanje karabinjera nimalo nije ulijevalo sigurnost – ne da će se auto naći, nego da će se uopće išta ozbiljnije poduzeti. U nevjerici napuštam stanicu, uz obećanje da će mi se javiti ako što saznaju. Čim sam prekoračio prag, znao sam da auto nikada više neću vidjeti. A onda onaj teži dio – javiti to Anamariji, koja je baš voljela taj auto i koja je, sa svim našim torbama na ulici, na iglama iščekivala što ću joj reći.
Danas čujem da je prijateljici u Rimu, dva dana nakon što je nama ukraden auto, razbijeno staklo i pokradeno sve iz auta. Usred bijela dana.
Učinit će minimum što moraju
Naš auto bio je parkiran pedeset metara od glavnog trga, u osvijetljenoj ulici s još pedesetak parkiranih automobila. A dogodilo se to u manjem gradiću, veličine Sinja – gdje bi čovjek to najmanje očekivao.
Zato savjet: u Italiju nikako drugačije nego s rent-a-carom. Očito su krađe i provale automobila ovdje dobro uhodan biznis – uz prešutni blagoslov policije i karabinjera. Učinit će minimum što moraju, i to je to.
Zbog svega toga morali smo skratiti naš boravak u Italiji. Pa evo sada ipak nešto vedrije – uz obilazak Matere, Alberobella, Martine France i Monopolia.
