Danas je u Splitu održana 13. Smojina marenda u organizaciji udruge "Timbar Dalmacije". Tradicionalna manifestacija posvećena splitskom književnom velikanu ovoga puta se dogodila u prostorijama Procaffea.
Poseban stručni žiri Smojine Marende u sastavu Jagoda Buić, Ivo Šimat Banov, Goran Pelaić, Nikola Horvat i Boris Kragić jednoglasno je odlučilo da se ovogodišnja nagrada Miljenko Smoje za kulturni, umjetnički, novinarski ili sportski doprinos suvremenoj Dalmaciji dodijeli akadeiku Tonku Maroeviću. Posthumno je nagradu za 2018. godinu dobio Oliver Dragojević.
Tonko Maroević je hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj, istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar. Podrijetlom je Starograjanin.
Organizator Smojine marende, fotograf Boris Kragić, o ovogodišnjim dobitnicima Smojine nagrade imao je birane riječi:
- Ove godine imamo dva dobitnika. Jedan od njih je jedan od najslavnijih pjevača, glazbenika, muzičara - Oliver Dragojević, posthumno. Lani zbog kemoterapije nije mogao primiti nagradu stoga smo to odgodili za ovu godinu, što nažalost nije dočekao, već je nagradu primila njegova supruga Vesna. On je sa svojim životom, stilom rada, pjesmom i ponašanjem zaslužio da bude simbol Dalmacije.
Drugi je dobitnik gospodin akademik Tonko Maroević koji je napravio niz izložbi, niz knjiga, niz recenzija te je likovnu kulturu Dalmacije proslavio u cijelome svijetu.
Vidno dirnuta udovica Olivera Dragojevića, Vesna Dragojević, primila je nagradu.
- Oliver bi volio da je sad Dalmacija takva kakva je bila onda, nažalost ne može. Ja vjerujem da je on živio u Americi da bi živio s Amišima. Njega tehnologija, Internet, njega ništa to nije zanimalo, samo ga je zanimala muzika i taj neki stari način života. Ali se sve mijenja, morali smo se prilagoditi ovome. Znao je stare serije napamet. Velo misto je gleda povremeni, ali Malo misto, te crno-bijele slike, te stare kuće, te rive, te balote, to druženje s ljudima… to je njega vraćalo negdje nazad u ono doba kad se drukčije živilo. On je to gleda po cili dan, od ujutro do navečer. Ja ne znan šta je on to više moga tu čut, ali svaki put bi čuo nešto novo.
Vesna je komentirala brojne Oliverova nagrade koje mu se čak i posthumno dodjeljuju.
- Predsjednica mu je dala jednu nagradu koja još dosad nije nikome dana u kulturnom smislu, međutim bit će naknadno uručena. I još neke, javili su nam se neki gradovi da će mu dati nagrade za počasnog građanina, a ja sam doma našla preko dvadeset zahvalnica za počasno mjesto grada za koje nisam ni znala. Ja sam sad našla svega i svačega, ja ne znan oće to uspit stat u muzej - kazala nam je Vesna
Akademik Tonko Maroević je ovogodišnji dobitnik nagrade Miljenko Smoje.
- To je, naravno, veselje, jer to me vezuje s Dalmacijom. Smoje je simbolička figura koja vezuje Malo i Velo misto. Ja sam iz Maloga mista porijeklom, Staroga Grada gdje je ono baš i snimano, a u Splitu sam rođen i proveo mladost. Ja sam čitalac Smojin puno prije slavnoga Maloga i Veloga mista. Čitalac sam Maloga Marinka i Ćakula na šentadi gdje smo čuvali čakavštinu na jedan način, gdje smo vidjeli kako se može jezikom može izraziti mnogo slobodnije nego što je to bilo uobičajeno u onom modificiranom standardiziranom konvencionalnom govoru.
Smoje je otvarao, zapravo i nehotice, prostore slobode kroz furbariju maloga čovika, tako da je bio vrlo zanimljiv i značajan za nas kao čitaoce.
S druge strane, kad vidimo koji su ljudi dosada dobili nagradu, to su mahom ljudi o kojima sam ja također pisao – od Brešana, Paljetka, Dedića i Pervana, Jagode Bujić – to su sve moji dobri znanci, prijatelji pa mi je čast biti u njihovom društvu.
Još je jedna poveznica između Vas i Smoje – čakavština?
- Apsolutno, ja sam čakavac rođeni. Moj tip pisanja stručni ne omogućava mi da se služim čakavštinom, likovna i književna kritika nisu mediji. Čak ni moj tip poezije nije vezan uz čakavštinu, ali jako sam održavao druge: od Božanića pa do Fiamenga. Pisao sam gotovo o svim našim čakavskim pjesnicima.
Zasigurno ste čuli da je ministrica Divjak htjela ukinuti brojne dječje priče, a i druga značajna djela. Kako Vi gledate na to?
- Mislim da je bez "Jame" govoriti o hrvatskoj književnosti sramota, a bez "Dnevnika Anne Frank" gubimo tragično iskustvo koje nam mora biti u srcu da se to ne ponovi.
Za dobru spizu pobrinuo se kuhar i ribar Damir Karuze - Kalambera s otoka Visa.
- Imamo dvi teće. U jednu se kuha brujet, a u drugu fažol. Brujet je od ugora, marine i grdobine. Sve je noćas ulovljeno na Visu, ruke sve govoridu. Ribu triba uvatit, najlakše je skuvat. Šta se tiče količine hrane, sve je dobro na veliko, ali triba dosta pacijence, živaca. Kad se kuva na veliko triba kuvat po zanatu, prema tome, teže je kuvat na veliko, a spiza bi tribala bit dobra svakome ko je kuša - kazao nam je Kalambera prije nego je ukusnu spizu servirao gostima Smojine marende.