[VELIKO-SLOVO]T[KRAJ-VELIKO-SLOVO]ijekom života upoznamo razne profile ljudi. Razumljivo je da je tako. Uvijek sam izbjegavala osobe koje mi nisu odgovarale. Ne zbog toga šta će tko reći ili misliti o meni, nego zato što je to svijet koji je potpuno drugačiji od mojeg. Tuđe me mišljenje ne hrani, niti se povodom za onom rečenicom, s kim si, takav si. Ja imam prijatelje svih profila. Važno mi je samo kakav je netko čovjek, a ne šta radi. Lažljivaca se ježim, to će biti jedna od idućih tema. Oni su mi među najgorom vrstom ljudi.
Što će ti deset istih predmeta?
A tek škrtice? Uh, šta reći o njima? Baš ne podnosim škrtost. Ne podnosim kad ti netko gleda u ruke, a ne u oči. Daj meni, samo meni, meni sve treba, a sami ne daju ništa. Ma, k vragu i materijalno više. Sve se svodi na to koliko materijalno vrijediš. Po tom pitanju nisam od neke vrijednosti, ali imam dušu, imam srce, i s drugima ću podijeliti zadnju koru kruha. Svatko od nas je bio u situaciji da je davao, a nije dobivao ništa. Nije mi problem dati ni zadnji euro, ni bilo što materijalno. Ja s tim nemam problema. Ali mi je problem kad je ljudska pohlepa nezasitna, problem mi je kad ljudi misle da si glupa, ako si dobra. Ja itekako znam granicu do koje sam dobra, a od koje sam budala.
Bilo je situacija gdje sam samo pustila da vidim dokle je netko kadar ići. Pa pohlepa nema granica, nema nikakvih barijera. Grabe ruke, oči, srce. Sve je podložno materijalnom. Znaju samo ispružiti ruku da bi uzeli, a nikad i da bi dali. Čemu to? Ne razumijem. To su samo stvari. Pomoći ću ti, i od ovog šta imam, dat ću ti veliki dio, ali… Gledaš ljudski jad na djelu. Pohlepno grabi tuđe, a ne da svoje. Pa, pobogu, otići ćeš praznih ruku sa ovoga svijeta. Što će ti deset istih predmeta? Uzimaš samo da drugi nemaju, da zadovoljiš tu glad u sebi, a ona je jama bez dna. A meni je uvijek bilo neugodno da mi netko nešto da. Sve šta mi treba, imam, a ako nemam, radit ću pa ću sebi priuštiti. Pametan čovjek zna da je dar samo dug kojeg treba vratiti, a to je moralna odgovornost. Davala sam i kad mi je o tom proizvodu ovisilo hoću li imati za spizu, jer, šta je moja glad prema njihovoj? Neka sam. Ne kajem se zbog toga. Jer, kad pomislim na neke ljude, vidim samo ruke koje grabe. Problem nastaje onog trenutka kad više ne možeš biti dobar, čitajte „ budala“ a ne znaš biti loš. Gledaš s nevjericom, shvaćaš sve, ali ne možeš razumjeti. Kakav je to život? Oči vrebaju, ruke su spremne da zgrabe. Bože sačuvaj i takvog života. I kobac je opušteniji od njih.
Ako su ti predmeti važniji od ljudi, tko si ti?
Nekako, sa godinama se sve više povlačim od ljudi. Ne izoliram se, ali baš pomno pazim s kim se družim. Svaka ptica svome jatu leti, a moje ptičice ne smiju biti lažljive, pohlepne, pokvarene… Ne želim biti u društvu u kojem se ne osjećam ugodno. Vrlo rado ću ti dati toplu riječ, srce, dušu, pomoći ću ti ako mogu. Ispružit ću ruke da te zagrlim, a ne da uzmem nešto od tebe.
U paklu sigurno ima posebno mjesto za takve. Neka uživaju u stvarima, jer je to prolazno. Žalim ljude koji ne znaju što je ljubav, povjerenje, istina, zajedništvo. Žao mi ih je. Njihova skučena nutrina će biti jedino društvo koje će imati. Ako su ti predmeti važniji od ljudi, tko si ti? Kad budeš napuštao ovaj svijet, hoćeš li nekog držati za ruku, ili ćeš u ruci imati neki predmet? Nećemo ponijeti ništa sa sobom. Ponijet ćemo dušu, a baš se pitam, što će ponijeti ovi šta dušu nemaju?
Neka se vesele. Ako postoje ptice grabljivice, postoje i ljudi, samo što ptice to rade da bi preživjele, a ljudi zato jer su… materijal od kojeg treba bježati glavom bez obzira.
