Mrtvi dan? Sama pomisao na njega u meni budi tugu. Nekako, u ovim danima kao da mi puno više nedostaju moji najdraži koji nisu sa mnom. Obruč boli steže se oko srca, pritišće, gotovo razara nutrinu. Kud god se okrenem, sve je puno cvijeća, svijeća… Nije to cvijeće pored kojeg ćemo zastati i diviti se njegovoj ljepoti. To je cvijeće koje nas podsjeća na prolaznost. Još kad bismo se toga svakodnevno sjetili, sigurno bismo bili bolji ljudi.
Pomama za što ljepšim buketima sliči na natjecanje. Ali, ne mjeri se ljubav prema broju buketa na grobu, mjeri se prema onom što smo za njih učinili dok su bili živi. To je samo lijep običaj kojeg se svi pridržavaju. Odnijet ću i ja cvijeće, ali i bez njega, oni su bili najljepši cvjetovi mojeg života. Zapalit ću svijeće, ali samo kao znak da su oni upalili svjetlo koje slijedim, svjetlo koje je obasjalo put mojeg života. Dali su mi život, smjernice za njega, i bezgraničnu ljubav. Nadam se da sam im uzvratila, barem jednim dijelom. Znam, uvijek imamo osjećaj da smo mogli više, bolje, ali nam je ponestalo vremena. Dok su živi, mislimo da će vječno biti tu, a svima su nam dani odbrojani. Nitko ne voli misliti na kraj, ali on dođe iznenada, i nikada nismo spremni za njega. A toliko toga smo još mogli reći jedno drugom. Poput žive rane, boli ono što smo mogli, a nismo. Kad bismo vratili vrijeme, sve bi bilo drugačije, ali se prekasno sjetimo. Nismo mi krivi što nam je tempo života uzeo mogućnost za još puno prelijepih uspomena. Ostat ćemo zauvijek uskraćeni za njih. To je činjenica.
"Dovoljno da me nazovu kada im ne trebam"
Meni cvijeće na grobu ne znači ništa. Ne trebaju mi ga nositi. Meni će biti dovoljno da me nazovu kada im ne trebam, i da me upitaju: Kako si? Neka me vole dok sam živa, kad umrem, osim molitve, ništa drugo mi ne treba, kao i svima nama.
Mi ne živimo da bismo umrli, živimo da bismo ostavili trag iza sebe, da bismo opravdali svoje postojanje. Ako postoji nešto čega se užasavam, to je protraćen život. Ja se nadam da svoj nisam uludo potrošila, da nisam živjela samo zato jer sam rođena, jer jednostavno moram živjeti. Cijeli život se trudim da pratim smjernice onih koji su me odgojili, i nadam se da su, ako me mogu s neba vidjeti, ponosni na mene. Oni samo fizički nisu tu, ali su dio mene, moje djece, moje unučadi, dio su moje duše.
Uh, koliko boli nedostajanje? Boli poput žive rane koja nikada neće zarasti. Boli spoznaja da ću doći na selo, a neću ući u kuću. Nekad je ta kuća bila moj dom, bila je sinonim ljubavi i topline. Bila je utočište za sve moje probleme, a sada to više ne smatram domom. To su samo četiri zida, u kojima me nema tko dočekati. Dom čine ljudi, a ne zidovi.
Njih fizički nema, i to se ne može promijeniti. Ali, mogu promijeniti način svojeg razmišljanja. Tužna sam, ali i ponosna što ste mi baš vi bili roditelji, braća. Kad bih ponovno mogla birati, izabrala bih samo vas. Ne govori li to dovoljno o vašem životu? Dali ste mi sve što ste mogli, zakidali sebe zbog mene, i hvala vam na tome.
"Život je previše kratak za bilo kakve negativne emocije"
Znam, kad mi je teško, niste tu da vam se povjerim, a ipak… olakšam dušu u samoći, u nadi da ćete ipak čuti moje riječi. Nekako volim zamišljati da je to tako. Bude mi lakše. Preispitam svaku odluku koju donesem, i pitam se da li biste je vi odobrili? Možda za neke ne biste dali blagoslov, ali sve što sam napravila, radila sam s vjerom da je to najbolji izbor koji imam. Jednom, kada vam se pridružimo, mislim da Bog nikoga neće pitati što smo stekli, nego koliko smo voljeli.
Zato, volite. Život je previše kratak za bilo kakve negativne emocije. Nikada ne znamo kada sat našeg života otkucava posljednje minute. Volite više, grlite jače, pokažite kad vam je do nekog stalo. Ne odgađajte, da vas ne bi prevarilo vrijeme, da ne biste došli u situaciju da želite reći, a nemate kome.
Molitva je pjesma za njihove duše. Nemojmo to nikada zaboraviti. Neka im te iste duše počivaju u miru.
Hvala vam za sve što ste učinili za mene. Volim vas.
