Kad je Subhi prije osam godina stigao u Hrvatsku iz Sirije, znao je samo: „Dobar dan.“ Danas studira na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Njegov put od prvih školskih dana do mature i fakulteta pokazuje koliko podrška, strpljenje i zajedništvo mogu promijeniti život, piše Unicef Hrvatska.
„Na početku mi je bilo teško, a na kraju sam se snašao. Pomagali su mi prijatelji i nastavnica Hmura s hrvatskim jezikom“, prisjeća se Subhi. U razredu je isprva bio povučen, bojao se pogriješiti pred drugima:
„Bilo me malo sram. Ako bih nešto pogriješio, nisam htio izaći na ploču.“
Neki su se smijali, neki ga ispravljali, neki ga podržavali, ali Subhi nije odustajao:
„Nikad nisam imao trenutak da sam prestao ili odustao od učenja hrvatskog jezika.“
Prijatelji su mu pomogli kroz razgovore o sportu: „S prijateljem sam učio hrvatski kroz priče o nogometu, sportovima ili nečemu što volimo raditi.“ Nogomet mu je bio omiljena tema: „Najdraži klub mi je Real Madrid.“
Nastavnica koja je vjerovala u njega
Anita Hmura, nastavnica hrvatskog jezika u Agronomskoj školi, sjeća se njegovih početaka:
„Subhija poznajem od njegove prve godine u srednjoj školi. Bio je dosta samozatajan. Nije se previše javljao, ali sve je pratio, bio je jako pristojan. Dala sam mu priliku da se lagano otvara. I zaista, kad je došao na četvrtu godinu, on se otvorio i usudim se reći da je bio među najboljim učenicima u razredu.“
Njihov odnos se gradio polako: „Lagano se otvarao i suradnja nam je bila sve bolja i bolja. Kad je shvatio da mu želim pomoći – to je bilo najbitnije. Rekla sam mu: ‘Nemoj se ničega bojati. Želim ti pomoći i želimo da prođeš maturu.’ I onda se skroz opustio. I pokazali su se rezultati.“
Subhi je znao da će hrvatski biti najveći izazov: „Nastavnica Hmura mi je jako puno pomogla u učenju hrvatskog. Da nismo zajedno učili, valjda ne bih prošao maturu.“
Imali su instrukcije izvan nastave: „Našli smo se u učionici i učili smo hrvatski i sve što treba za maturu. Najviše smo radili eseje i lektire. Objašnjavala mi je kako pisati eseje, dio po dio.“
Profesorica dodaje: „On je htio uspjeti i to mi je bilo najbitnije. Suradnja s njim je uvijek bila divna. Uvijek je bio točan, uvijek došao kad smo se dogovorili.“
Početnu nelagodu zamijenilo je samopouzdanje
Rezultati su se vidjeli – ne samo u rezultatima ispita, nego i u njegovom samopouzdanju. „Na četvrtoj godini najviše se javljao u razredu. Ostali učenici su bili oduševljeni, okretali su se prema njemu i pitali: ‘Odakle ti to?’ A on je ponosno rekao: ‘Pripremam se, želim ići na fakultet.’“
Subhi otvoreno kaže:
„Nisam htio da mi daju lakše testove ili posebne uvjete. To sam imao u osnovnoj školi i nisam to volio. Tu to nisam imao, bio sam kao svi ostali."
Nastavnica dodaje: „Za maturu je imao priliku dobiti dodatno vrijeme, ali nije to iskoristio – i unatoč tome uspio je položiti hrvatski.“
Jedan trenutak posebno pamte: jutro mature iz hrvatskog jezika.
„Dolazim u 7:45 sati i vidim Subhija već sjedi s kolegicama. Kažem: ‘Jeste hrabri, jeste spremni?’ A Subhi meni: ‘Profesorice, one ne znaju što je polisindeton.’ Smijali smo se, a prijateljica kaže: ‘A Sirijac zna!’ I zaista je znao!“
„Bio sam u Dubrovniku i nazvao sam mamu: ‘Prošao sam maturu, prošao sam hrvatski!’ Ona je pitala: ‘Zašto nije četvorka?’ Ali bila je sretna“, smije se Subhi. Nastavnica Hmura dodaje: „Svi smo bili presretni jer smo shvatili da se trud isplatio. Subhi je to zaslužio. Kad sam mu čestitala, rekao je: ‘Vaša zasluga.’ A ja sam mislila – to je prvenstveno njegova zasluga jer se jako trudio.“
Najveća motivacija bila mu je upis na fakultet – i ostvario ju je: „Oduvijek sam htio ići na fakultet. Kad sam saznao za Agronomski, odlučio sam da ću ići tamo.“ Danas prati predavanja bez problema: „Razumijem sve na predavanjima.“
U slobodno vrijeme, Subhi voli trenirati boks, družiti se s prijateljima i otkrivati Hrvatsku: „Sviđaju mi se ljudi, društvo, dobra atmosfera.“ Obišao je Dubrovnik, Split, Krk, Pulu… „Najljepše mi je bilo u Novom Vinodolskom i Dubrovniku.“
