Jeste li znali da se Šibenik prvi put spominje upravo na Božić, davne 1066. godine? Naravno, riječ je o darovnici kralja Petra Krešimira IV, a stotinjak godina kasnije, 1169. godine Šibenik i službeno stječe status grada i pravo na kovanje novca, piše ŠibenikIN.
Šibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu i nalazi se u najzaštićenijoj prirodnoj luci, posred istočne obale Jadranskog mora, prastarog mare Adriaticuma, na ušću rijeke Krke, vjerojatno na mjestu gdje su neki od prvih doseljenih Hrvata ugledali more.
Nakon prvog spominjanja i službenog proglašenja gradom, prestaje vladavina hrvatskih vladara (i hrvatsko-ugarskih), a u 15. stoljeću grad dolazi pod gotovo 400-godišnju vlast Venecije. Iz tog razdoblja potječe i najznačajniji kulturno-povijesni spomenik Šibenika, naša poznata šibenska katedrala sv. Jakova, građena u 15. i 16. stoljeću. Godine 1797. Šibenik ulazi u sastav Habsburške monarhije i ostaje pod Austrijom sve do 1918. godine, uz kratkotrajnu vlast Francuske u vrijeme Napoleona.
Krešimirov grad nazvan je tako po Petru Krešimiru IV, jednom od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune. Nakon što je Bizant ustupio kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. nije htio uzeti naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada 'regnum Dalmatiae et Chroatiae' nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij, piše ŠibenikIN.
Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.
Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.
Sve te velike promjene kojima mu je državne granice 'svemogući Bog proširio na kopnu i moru' ('quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum'), odlučio je kralj Petar Krešimir IV izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to 'naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru' ('nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni'), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.
Tako je davne 1066. godine krenula duga šibenska povijest, turbulentna, krvava, ali i herojska, moćna, povijest grada koji je imao bolja i lošija razdoblja, ali se trudio ostati svoj, pa čak i u ova moderna vremena, piše ŠibenikIN.
