Danas je nad Splitom snažno padala kiša. Rekao bi netko da je i nebo plakalo jer se navršilo sedam godina otkako nas je napustio naš Jurica Jerković, najveća Hajdukova desetka svih vremena, ono što bi danas nazvali "fantazistom". Nama se ipak više sviđa stari splitski izraz – "tehničar". Nekako je bolje pristajao znalcu koji je oduševljavao publiku na Starome placu.
Naš Jure. Veliki Jure. Rekli bi mnogi – najveći. Omiljeni igrač.
Prisjetio se jednom, u seriji intervjua povodom stotog rođendana Hajduka:
"Znam da su sinovima davali imena po meni i dovodili ih ispred doma na Stari plac da se slikaju sa mnom."
I baš smo to nedavno pisali. I neka smo. Takve stvari treba ponavljati.
Govorilo se po Pjaci, Gagi, Bilome asu:
"Više je Jerković zaboravio nego što ovi znaju."
Jurica Jerković ostao je simbol najveće Hajdukove desetke, kapetan Zlatne generacije, čovjek koji je donosio prevagu, igrač vica, duha i znanja. Onako hajdučki i splitski da ne može biti splitskije.
Ljutili smo se tada i mi kada je takvom znalcu trener Tomislav Ivić davao i obrambene zadatke u svojoj "obvezujućoj igri" totalnog nogometa, koji je gradio na Starome placu. Upravo zbog toga veliki Rinus Michels potegnuo je do Splita vidjeti kakva se to nogometna avangarda događa kraj Stare plinare.
Nismo tada imali današnju infrastrukturu, akademije, laptope ni nutricioniste. Imali smo samo srce, znanje i dušu. A zapravo smo s time imali sve.
Tako je Veliki Ivan želio da naš Jure bude još bolji.
Kad je otišao u Zürich, čekali smo kao ozebli sunce one novogodišnje revije malog baluna u tek izgrađenoj Velikoj dvorani na Gripama. Jer opet bi u Splitu zaigrao Jerković. Gripe pune do vrha, a blagoslovljene oči gledaju svog majstora.
Njegova bogata karijera započela je sezone 1968./69., pod trenerom Dušanom Nenkovićem, kada je zakoračio u prvu momčad svog Hajduka. Kasnije će reći kako mu je najdraže bilo kada bi netko s istočne tribine doviknuo:
"Bravo, mali!"
Velik je opus ovog virtuoza u bijelom dresu, ali moramo izdvojiti nekoliko trenutaka koji najbolje pokazuju zašto je Jurica Jerković jedan od najvećih.
TITULA 1971.
Hajduk 16 godina nije bio prvak bivše države. U sezoni 1970./71. bijele je vodio Slavko Luštica, a okosnicu momčadi činili su Vukčević, Holcer, Hlevnjak i Nadoveza. No mladi Jerković davao je onu dodatnu vrijednost o kojoj govorimo.
Povijesni doček. Vrijeme "kad je more gorilo".
Velikoj i opjevanoj sezoni prethodila je Hajdukova južnoamerička turneja koja je, kažu, iznjedrila pravog Jerkovića.
GOL NA PELEOVU OPROŠTAJU 1971.
Mislimo da nije odigrao za reprezentaciju bivše države onoliko koliko je trebao. Četrdeset i tri utakmice i šest golova zvuče impresivno, ali ipak su često prednost dobivali zvezdaši Karasi i Aćimović. Nije se previše forsirao ni veležovac Franjo Vladić, možda i tehnički najpotkovaniji među tadašnjim vrhunskim veznjacima.
Reprezentacija Jugoslavije bila je pozvana u Brazil na oproštaj velikog Pelea. Jerković je ušao pred kraj utakmice i postigao prekrasan pogodak s tridesetak metara pred 200.000 gledatelja koji su se te noći natiskali na Maracani kako bi posljednji put ispratili Pelea.
Brazilske novine pisale su da Maracana i Rio nikada nisu vidjeli ljepši pogodak.
Peleova žuta desetka s tog oproštaja dugo je stajala uokvirena u Holcerovu kafiću na Pjaci. Sjećam se najboljeg tosta koji bih tamo pojeo kad bi me ćaća vodio.
Jurica Jerković spada među rijetke nogometaše koji su igrali i s Peleom i s Maradonom. S "malim zelenim" zaigrao je na jednoj revijalnoj utakmici u Italiji osamdesetih godina, a na to danas podsjeća i mural u njegovoj Radunici.
GOLOVI CRVENOJ ZVEZDI
Igralo se finale Kupa 1973. U Splitu je završilo skromnih 1:1. Jerković je promašio jedanaesterac koji je završio u "rodilištu". Avion iz Splita prema Beogradu ispraćen je sa skepsom.
Te noći, u mećavi na beogradskoj Marakani, rođena je Hajdukova Zlatna generacija. Golom Jerkovića osvojen je Kup i započela je slavljenička splitska noć usred Beograda.
Godine 1975. Hajduk je ponovno bio prvak. Ključna utakmica igrala se protiv favorizirane Crvene zvezde u Beogradu.
Već u trećoj minuti Jerković je eurogolom svladao zvezdina vratara Boška Kajganića. Kasnije je Ivan Katalinić doslovno zaključao Hajdukova vrata na Marakani.
Dovoljno za veliku pobjedu bijelih.
GOL BOROTI
Hajduk je 1974. vodio mrtvu utrku s tada moćnim Veležom. Mostarci su se ponosili svojim "rođenima" i reprezentativnim triom BMV – Bajević, Marić, Vladić.
U posljednjem kolu bijeli su vodili 1:0 protiv OFK Beograda na Karaburmi, a onda je Jure iz kontre izvaljao golmana "romantičara" Petra Borotu.
Jedan lažnjak, drugi lažnjak, pa gol.
Kao da ga i danas gledamo kako ga valja po travnjaku.
KAD JE JURE ŠURI DODAO IZ PENALA
Hajduk je 13. veljače 1981. igrao revijalnu slavljeničku utakmicu protiv reprezentacije na Poljudu. Velika Bobisova torta od krokanta stajala je uz aut-liniju, a mi dica gledali hoće li balun udriti u nju.
Kao gosti, prigodno u bijelom dresu, nastupili su i "pečalbari" Buljan, Peružović i Jerković.
Dosuđen je jedanaesterac za Hajduk, a Jerković i Šurjak izveli su ono legendarno dodavanje iz penala za pogodak Šurjaka i oduševljenje Poljuda.
"Je li ovo po pravilima? Može li se ovo?"
Naravno da može. Pa uvijek smo bili nogometna avangarda, puno prije Messija i Suáreza.
A kako smo se poslije rođak Ante i ja nadodavali na Koridi u Baškoj Vodi, oponašajući svoje idole i vičući koji je od nas dvojice Šure, a koji Jerković.
TRANSPARENTI
Iz vremena kada su transparente šili sami navijači, kada nije bilo mode iz fan shopova, ostao je onaj Prlin i Ušin s Jurina oproštaja protiv Aston Ville i pobjede od 4:0 na Starome placu:
"Jure, na svemu ti hvala i Iviću što si opet s nama – Radunica."
Pokojni Jurica Jerković bio je i prvi sportski direktor Hajduka, ako ne računamo kratki angažman još jedne legende, Bajde Vukasa, u vrijeme Hajdukove krize šezdesetih godina.
Krajem osamdesetih složio je onu generaciju koja će kasnije igrati zapaženu ulogu u europskom nogometu i Ligi prvaka.
Dovoljno da navijački puk, sretan zbog te spone sa Zlatnom generacijom, izvjesi i ono:
"Jure, Kolja, Radunica i Toć – Hajdukova moć."
I ono kad se duša razgali:
"Radunica kala mala, Juru velikana dala."
I dala je.
A sjećanja su ostala. Lipa, čista i ponosna.
I ne damo ih nikome.
