Kolumne

I tako, malo šetnjom Križevom ulicom. Godina je 1996. I taman isprid ulaza crikve njih pet-šest žestoko nabijaju balun. A dica ka dica. I padne mi naum ludorija prikladna baš za njihove godine. I lupnem onako znalački da se zna ko je gazda kad naiđe jedan stariji čovik i zavikne malo glasnije ono tipa mularijo, kako vas nije sram. A mulci mu se ispričavaju „Nećemo više šjor Frane“…

U Splitu sam stekla prve spoznaje o glumi. Bilo je to na Tribini mladih u vrijeme dok je istu vodila Milka Barač i Božena Kolničar. To je na mene djelovalo vrlo stimulativno. Pored Fakulteta za kazalište, film, televiziju i radio, diplomirala sam i na Filozofskom fakultetu, i to književnost. Bila je presudna riječ. Jer, što je glumac bez riječi, a riječi su naša zvučna domovina, jedini oblik sporazuma i nesporazuma među ljudima. Vesna Krmpotić je jednom vrlo simpatično kazala: "Drage riječi, koliko vas ponekad mrzim!"…

"Evo, ja nemam mogućnost shvaćanja  kako netko može dati takvu izjavu? Diploma nas ne čini čovjekom, ljudskost se gradi cijeli život"

Istraživali smo onu čarobnu liniju koja razdvaja more od kopna, ali spaja ljude. Istodobno, bio je to pokušaj odgovora na pitanje zbog čega i na čemu? Danas samo bijeli čovjek jedri, što zbog razonode, sportskih rekorda ili vlastita upoznavanja svijeta ili jednostavno hira. Želio sam podsjetiti i na ulogu naših profesionalnih pomoraca na trgovačkim jedrenjacima koji su u austrougarskoj trgovačkoj floti, koja je onda smatrana jednom od vodećih u svijetu..