ROMANTIČNA PLANINARSKA PRIČA Par na Novu godinu s Prevlake krenuo na 1.100 km dugačku stazu: “Pogled na Split je bio brutalan”

"Ljudi čine cijelu stazu posebnom. Ljudi ti nesebično daju svoj dom, hranu, gostoprimstvo. Nema sumnje da bi ova staza bila pet puta teža da ljudi na njoj ne pomažu. Ne bi bilo nemoguće, ali bilo bi puno teže. Kad bi morali spavati po zimi u šatoru svaku noć, bilo bi jako teško..."


Projekt Via Adriatica je staza duljine 1.080 kilometara koja povezuje najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele duž Jadranske obale, od Istre do Prevlake, prolazi kroz tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest značajnih krajobraza, tri posebna rezervata i cijeli niz zaštićenih područja.


Staza je ove godine ugostila najromantičniju priču do sada jer je na njoj trenutno simpatični par koji čine Josipa i Matija. Kada su u pitanju novogodišnje odluke, vjerojatno ste ih do sada čuli bezbroj, no Via Adriatica bila je novogodišnja odluka Josipe i Matije. Oni su ranom zorom 1.1.2021. krenuli iz Prevlake na ovu dugačku, nimalo jednostavnu, ali čarobnu stazu.

 

Josipa je iz Karlovca, ima 27 godina. Po struci je magistra ekonomije, bavi se hotelijerstvom, voditeljica je recepcije u jednom zagrebačkom hotelu. U slobodno vrijeme se bavi planinarenjem.

Matija je također iz Karlovca, ima 25 godina. Vlasnik je pustolovno-turističke agencije u Karlovcu i spašavatelj je HGSS-a. Popričali smo s njima u Žrnovnici, gdje su se bili upravo spustili s Peruna. Ugostila ih je udruga Žrvanj koja je svoje prostore stavila na raspolaganje svih hikerima koji se odluče prijeći cijelu stazu.

Josipa i Matija u prostorijama udruge Žrvanj iz Žrnovnice

– Vidjet ćemo na kraju jesmo li nepar ili vepar – kazali su u šali.



Matija: Sredinom 11. mjeseca smo raspravljali što ćemo raditi u prvom mjesecu. U Zagrebu u siječnju i veljači po pitanju hotela zaista nema ničega, a pogotovo sad. Meni su zabranili rad 1.12. Tada smo se odlučili ići na put da promoviramo Hrvatsku, ljepote, nas i firmu. Inače svaki vikend planinarimo, a ovako smo spojili ugodno s korisnim. Imamo vremena do kraja veljače. Uzeli smo vremena više od prosjeka koliko ljudi inače borave na Via Adriatici, no uzeli smo u obzir zimu i nepredviđene okolnosti. Već sada znamo da ćemo ovaj tjedan tri dana morati pauzirati zbog obilne kiše i olujnog juga.

Josipa: Nešto sam tražila na fejsu o planinarskim temama, onda mi je jednom izbacilo prijedlog Via Adriatica. Nema sumnje da je to super ideja, ali nikada mi ni na kraj pameti ni bilo da bih išla na takvo nešto. Nemaš vremena, nemaš kada. Ovo je bila jedinstvena prilika, sada ili nikada. Mislim da ovakve stvari možeš učiniti samo kada daš otkaz.



Matija: Cijeli 12. mjesec nismo znali hoćemo li otići ili ne. Došla je karantena, zabrane, propusnice. Do zadnja 3 dana nismo znali krećemo li. Onda je došao potres i opet je bilo pitanje hoću li ići spašavati. S obzirom na uloženo vrijeme u pripremu i svu opremu, rekli smo da krećemo. Sjeli smo u auto i otišli.

Krenuli ste s juga prema sjeveru. Zašto tako, a ne obrnuto?

Josipa: Zapravo je bila ideja da se približavamo kući. Ideja je da prvih par tjedana budemo u Dalmaciji, dok imamo zalihe hrane i svega i onda se počinjemo približavati domu. Prirodnije je da se približavamo domu nego obrnuto. Krenuli smo na Staru godinu, u Dubrovniku smo dočekali Novu godinu i ujutro smo krenuli s Prevlake.

Prošlo je 18 dana, pri kraju ste vaše 5. dionice. Što vam je do sada bilo najbolje i najlošije iskustvo?

Matija: Ništa do sada nije bilo posebno loše. Možda je povremeno bilo loših vremenskih prilika, osobito drugi dan. Napravili smo jednu grešku. Počeli smo hodati u planinarskim tenisicama. Prve dvije dionice su 80 posto asfalt, makadam i niže planine. Pošto nije baš ugodno hodati u visokim gojzericama po cesti. S druge strane, ruksaci su teški i nas su tenisice počele žuljati. Dosta si težak, pritišćeš tenisice i sve počinje boljeti. Već drugi dan smo išli na Snježnicu i bura je imala orkanske udare, rušila nas je, a mi nismo imali gojzerice. Tamo se isprevrtali, a noge su nas boljele tjedan dana nakon! Da nas sada netko pita, definitivno bi uzeli gojzerice na početku. Možda ne gorske, nego umjerene. Baš smo se napatili zbog toga. Prve dvije-tri dionice dosta su ravničarske i kada dugo hodaš po ravnom, postane ti dosadno. Nikako doći. Pelješac je predivan, pogled s Ilije je veličanstven, ali dok dođeš do tamo… nikako! Tek od Pelješca smo se dohvatili pravih planina, Biokovo, Omiška Dinara… Perun ima divne poglede. U utorak nas očekuje ponovno lijepa tura, tako da tek sada imamo planine, a do Pelješca je šetnja s teškim ruksakom.

Što se tiče lijepog dijela staze, definitivno su to ljudi. Ljudi čine cijelu stazu posebnom. Ljudi ti nesebično daju svoj dom, hranu, gostoprimstvo. Nema sumnje da bi ova staza bila pet puta teža da ljudi na njoj ne pomažu. Ne bi bilo nemoguće, ali bilo bi puno teže. Kad bi morali spavati po zimi u šatoru svaku noć, bilo bi jako teško. Ovako, kada znaš da te navečer čeka topli smještaj, psihički ti je drugačije. Ljudi nas hrane i paze.

Na koliko lokacija ste spavali do sada i jeste li prvi hikeri na Adriatici ove godine?

Matija: Jako puno. Samo na jednom mjestu smo platili smještaj, ostalo su nas ljudi ugostili. A vrlo vjerojatno smo prvi jer smo krenuli 1.1. Tko bi normalan krenuo usred zime, jedino Tatjana i mi (smijeh).

Kako ste doživjeli Biokovo, a kako Perun / Poljičku planinu?

Josipa: Biokovo je bilo posebno. Bili smo tamo više puta, ali uvijek ljeti kada je sve “kamen i žega”. Nikada nismo bili zimi. Zamišljali smo ga bijeloga s ogromnim prostranstvima. I dočekalo nas je točno takvo; zaleđeno, bijelo. Imalo smo savršeno vrijeme, snijeg je bio savršen za hodati. Hodali smo sve u derezama jer je sve bilo zaleđeno. Bilo je ledeno, hladno, ali sunčano. Kao iz filma. Na Omiškoj Dinari nam je padao snijeg, krpe su padale!

Matija: Perun nije Biokovo, ali ima svoje čari. Kao da smo se punili tim suncem u ponedjeljak! Iz Omiša se ide malo prema Gatima, pa počinje uspon prema kapelici, spusti se na morsku stranu koja je predivna s pogledom na otoke. Posebno je dojmljiv trenutak kada se pred vama pojavi Split. Split sam do sada gledao sa svih strana, čak iz helikoptera, ali ovo je najbolji pogled na Split koji sam vidio. Brutalno!

Sada vam slijedi sjeverna Dalmacija, Dinara, pa onda Lika i Velebit. Što tu očekujete?

Matija: Nakon Biokova, Dinara i Velebit su nam novi izazovi. Dinara je dosta položena i mislim da će biti relativno lako. Znamo da će sve biti zatrpano snijegom. Na Velebitu Sveto brdo i Vaganski vrh mogu biti dosta zeznuti, pogotovo ako se te ogromne litice zalede.

Čujete li divlje životinje u prirodi?

Josipa: Na Perunu smo vidjeli ogromnu zmiju! Bila je jako debela. Sivo-zelene je boje, čak srebrno-zelena. Siktala je na makadamu. Na Pelješcu smo cijelu noć čuli čagljeve dok smo spavali u šatoru, a na Biokovu smo vidjeli divokoze, muflone, srne.

Kakvu vam hladnoću može izdržati oprema koju imate?

Matija: Bilo smo na -15 uz snažan vjetar s opremom koju ni blizu nismo svu iskoristili. Još smo imali bar dva dodatna sloja. Imamo visokogorske gojze, vreće do -20. Nismo htjeli riskirati ni “milimetra”.

Što bi poručili ljudima koji razmišljaju poći na Via Adriaticu?

Matija: Došli smo u Dubrovnik i prepakirali smo se. Svi s kojima sam pričao, nisu nosili toliko hrane, ali očito nisu bili tako gladni. Ja jedem jako puno, hrana mi je jako bitna i zato moj ruksak ima preko 30 kila. Imamo zimski šator, veći je i teži od svih šatora od svih koje su ljudi nosili do sada, no on je pravi ekspedicionistički šator za dvoje. Ima nešto manje od 4 kg, no himalajski je, otporan je na vjetar preko 150 km/h.

Preporučujemo ljudima da uživaju u stazi, da ne žure, ali da se pripreme! Priprema je obavezna i u hodanju i psihički. Dok ne kreneš stazu, ne znaš što te čeka. Ali bilo bi dobro barem fizički se pripremiti. Jer onda se manje psihički živciraš. Koliko god ljudi su ovo prošli sami, to nikome ne bih preporučio. Ipak, sam ići u planine nije dobro.

Mi simpatičnim Karlovčanima želimo sretan ostatak staze. Puno znanja i iskustva trebat će im najviše kroz snijegom okovani Velebit. A tko zna, možda nakon, uspješno prijeđene Via Adriatice “padnu” i zaruke?

INTERVJU Srećko Vukov (Via Adriatica): Dalmatinci planinarima pokazuju veliko srce, a uskoro će stazu prijeći slijepi planinar

VIA ADRIATICA Priča o 31-godišnjem Francuzu koji je “napustio” civilizaciju i odlučio propješačiti sve hrvatske obalne planine

VIA ADRIATICA Priča o 31-godišnjem Francuzu koji je “napustio” civilizaciju i odlučio propješačiti sve hrvatske obalne planine

INTERVJU Slovenski par prešao veći dio Via Adriatica traila: “Pogled na najlipši grad na svitu nema konkurencije”

VIA ADRIATICA TRAIL Medicinska sestra na stazi dugoj 1.100 km: “Seljani su mislili da sam migrant, prijavili su me policiji”

INTERVJU Audrey DePaepe, Amerikanka koja se zaljubila u Hrvatsku i njene planine: “Dinaru sam pet dana prolazila kroz oluje i bez signala”

Moja reakcija na članak je...
Vau
18
Haha
1
Hagić
0
Hmmm
2
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime