Audrey DePaepe je 24-godišnjakinja iz SAD-a koja je ovo ljeto odlučila prijeći cijelu stazu Via Adriatice. Za one koji slučajno još ne znaju, Via Adriatica je planinarska staza duga 1.100 kilometara koja povezuje najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele duž Jadranske obale, od Istre do Prevlake, prolazi kroz tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest značajnih krajobraza, tri posebna rezervata i cijeli niz zaštićenih područja, a većim dijelom pruža prekrasan pogled na Jadransko more i otoke.
Simpatična Amerikanka stiže iz Portlanda u Oregonu, SAD, no već godinama živi u Barceloni. Majka joj je podrijetlom iz Hrvatske, iz Primoštena, pa joj je prelazak ove zahtjevne i dugačke staze dodatan izazov.
Jučer smo je zatekli u Žrnovnici, kroz koju prolazi ova prekrasna staza, ugostili su je planinari iz planinarske udruge Perun iz Podstrane, i članovi ekološko-kulturne udruge Žrvanj iz Žrnovnice.
Audrey je rado pristala na razgovor u kojem smo među ostalim doznali zašto se uopće odlučila na tako zahtjevan pothvat i što je doživjela na dosadašnjem dijelu staze.
Odakle ljubav prema planinama i pustolovinama?
- Zapravo, ta moja strast seže iz djetinjstva. Otac me je često vodio u prirodu, posjećivali smo i plaže i planine Oregona, božanstveni su. No prvi samostalni izlet dogodio se za vrijeme mog studiranja, a to su bile, naravno, planine Oregona. Ako se ikada odlučite doći u Oregon, imamo vam što predložiti i pokazati.
Sada si sudionica Via Adriatice. Kako to da si se odlučila baš za Hrvatsku i baš za ovu stazu?
- To je zanimljiva priča. Oduvijek sam željela poći na duge staze, a surfajući internetom sam naišla na stranicu Via Adriatice. Tada sam već online shvatila da se radi o sjajnoj zajednici. Iz grupe mi je bilo jasno da ljudi veliku pažnju posvećuju ljudima koji pješače ovu stazu. Zapravo sam osjetila poziv ove staze!
Oduvijek sam željela više upoznati svoje hrvatske i dalmatinske korijene, upoznati ljude i kulturu ovog podneblja. Ovo mi je treći put u Hrvatskoj, no prvi put sam bila tek prije tri godine. Već se nadam da ću doći i sljedeće godine.
Jesi li zadovoljna viđenim?
- O, Bože. Via Adriatica je posebna jer je posebnom čine ljudi! Naravno, krajobraz je nevjerojatan, jedan dan gledaš obalu, drugi visoke planine, takva različitost, no sjajna zajednica ljudi vezanih uz projekt je jednostavno sjajna.
Kada si krenula na Via Adriaticu?
- 5. srpnja na Kamenjaku u Puli. Jednom sam prijatelju rekla da želim prijeći svaki korak Via Adriatice. Tako da moram proći baš sve.
Objavljuješ li na društvenim mrežama napredak na stazi?
- Vrlo malo. Ipak, tu i tamo objavim u grupi novosti jer to zanima ljude koji me prate. Volim zahvaliti ljudima koji su na bilo koji način pomogli. Neki su me čak pitali hoću li napisati knjigu o svome iskustvu.
Jesi li doživjela neki trenutak na dosadašnjem dijelu staze da ti je bio zastrašujuć?
- To je vrlo često pitanje. Općenito, nisam strašljiva. Međutim, nekad GPS malo "zariba" pa znam skrenuti sa staze malo. Tada se pomalo osjećam usamljeno i pitam se što će se dogoditi ako se izgubim. No tada se smirim, kažem sebi da imam hrane i pića te da će biti OK.
Međutim, moram kazati da se bojim poskoka iako ga nisam još vidjela. Čak mislim da se više plašim poskoka nego medvjeda.
Moram kazati da su me na Dinari pratile snažne oluje. Pet dana sam na planini bila potpuno sama, bez signala.
Kada spominješ oluje, kakvo te je vrijeme općenito pratilo na putu?
- Vremenske (ne)prilike su mi bile vjerojatno najnepovoljnija stvar vezana uz moj put. Nije bilo tako strašno, no svaki put na višim planinama uhvate me oluje. Tako je bilo i na Velebitu i na Dinari. Osim toga, kad zagrije, nije lako planinariti, zadnjih tjedana je prilično vruće. Koliko znam, oluje su moguće i dok budem prelazila Biokovo.
Dok sam prolazila Knin bili je blizu 39 stupnjeva, to je vrlo vruće. No, u Dalmaciji ne nedostaje vjetra, to mi je drago. Upoznala sam "čari" bure.
Što ti se najviše svidjelo na putu?
- "Trail anđeli", to su ljudi koji se brinu o šetačima. Ostavljaju hranu i ostale potrepštine, bez njih bi sve bilo tako teško. Takvu velikodušnost ću uvijek pamtiti. Osim toga, planine su prekrasne, od Gorskog kotara preko Like do Dalmacije.
Jesi li zapazila razlike u odnosu na hrvatske regije?
- Zapravo da. Osim reljefnih razlika, vidjela sam i velike razlike u flori i fauni. Primjerice, Dinara je bila najrazličitija kada govorimo primjerice o cvijeću, kukcima. Dinara je tako posebna i drugačija!
Sada je pred tobom posljednji, najjužniji dio staze. Jesi li upoznata s tim što te čeka, osobito na Biokovu?
- Naravno, puno ljudi mi je puno govorilo o Biokovu. Jasno mi je da me čeka vrlo visoka planina koja je gotovo u cijelosti greben i stijena. Na grebenu nema ni lijevo ni desno, potrebno mi je dobro vrijeme. O tome intenzivno razmišljam.
Za kada se nadaš da ćeš stići do samog kraja?
- Nadam se za tri tjedna. Naravno, sviđa mi se zadržavanje na stazi što je dulje moguće, no posao i ostale obveze ipak zovu.
Što bi poručila prijateljima u Americi i Španjolskoj, ali i svima onima koji žele iskusiti Via Adriaticu ili hrvatske planine?
- Iako sam jako željela otići u Hrvatsku, tek sam dolaskom ovdje shvatila što sam dosad propuštala. Svima ću reći da posjete ovu divnu zemlju. Mogu reći da mi je ovo jedno od najljepših iskustava u životu do sada. Ljudi su tako otvoreni, druželjubivi i topli. Staza je zahtjevna i prelijepa, ali upravo zbog toga steći ćete još više vjere u sebe. Mogu reći da zbog ovog iskustva imam više vjere u čovječanstvo. Morate doći na Via Adriaticu bilo da se radi o dionici ili cijeloj stazi.
