Zabrinutost i nezadovoljstvo zavladali su među roditeljima učenika koji pohađaju područnu školu u splitskom naselju Sirobuja. Naime, nakon četvrtog razreda njihova djeca prelaze u matičnu Osnovnu školu Kamen-Šine, no ono što izaziva zabrinutost jest činjenica da za njih nije osiguran organizirani školski prijevoz.
Roditelji ističu da je udaljenost do matične škole prevelika za djecu da bi išla pješke što im stvara problem.
„Mi ne tražimo ništa posebno, samo osnovne uvjete da naša djeca sigurno dođu do škole. Radi se o djeci od deset i jedanaest godina. Kako očekuju da djeca pješače nekoliko kilometara kroz neprilagođene ulice? Neki roditelji rade u smjenama, nemaju mogućnost voziti djecu svaki dan“, kaže Marina, majka učenika četvrtog razreda.
„Odluka roditelja je u koju će školu upisati dijete“
Dodatnu konfuziju izazvala je informacija da će dio učenika ipak biti upisan u Osnovnu školu Stobreč. No, ravnatelj OŠ Kamen-Šine tvrdi kako škola nije ta koja odlučuje o upisima:
„Upis u školu je isključivo odluka roditelja, a ne škole. Mi nemamo utjecaja na to hoće li netko svoje dijete upisati u Kamen-Šine ili neku drugu školu u blizini“, poručio je ravnatelj OŠ Kamen-Šine Bože Ujević.
Ravnatelj Osnovne škole Kamen-Šine pojasnio je kako dio učenika koji završavaju četvrti razred u područnoj školi Sirobuja prelazi u matičnu školu, dok se dio roditelja ipak odlučuje upisati djecu u Osnovnu školu Stobreč.
„Unazad nekoliko godina dio roditelja odlučuje upisati djecu u školu u Stobreču, dok drugi dolaze u našu školu. Nekima je Stobreč fizički bliže, pogotovo onima iz dijela naselja bližeg crkvi. Napravljen je i put preko Lidla koji im olakšava pristup. Svake godine otprilike jedna trećina djece iz Sirobuje upisuje se u Stobreč jer je roditeljima tako lakše“, ističe ravnatelj.
Dodaje kako će svaku inicijativu oko školskog prijevoza rado podržati.
„Što se tiče školskog prijevoza, razgovarali smo s predsjednikom gradskog kotara gdje se pojavila inicijativa od strane roditelja za organizaciju prijevoza. Tu inicijativu u potpunosti podržavam i nadam se da će Grad pronaći rješenje, no mi kao škola na to, nažalost, ne možemo utjecati“, govori nam Ujević.
Učenici s Kile sigurnosno ugroženi?
Napominje i kako školi gravitiraju i učenici s Kile, koji su u još nepovoljnijem položaju.
„Djeca s Kile imaju dodatne poteškoće jer do škole nemaju osvijetljen put ni nogostup, što je još jedan od problema koji bi se trebao riješiti“, zaključio je.
Navedeno nam je potvrdio i predsjednik MO Kamen, Petar Varvodić, koji je istaknuo kako se već neko vrijeme aktivno pokušava riješiti problem u suradnji s roditeljima i školom.
„Na primjerima dobre prakse iz drugih kotareva, u suradnji s roditeljskim vijećem i ravnateljem, poslali smo dopis Gradu. Nažalost, nikada nismo dobili odgovor. Nema ceste, nema nogostupa, a sigurnost djece je ozbiljno ugrožena, pogotovo po lošim vremenskim uvjetima. Smatram sasvim realnim tražiti organizaciju prijevoza“, poručuje Varvodić.
Napominje da su čak predlagali model javnog prijevoza s besplatnim kartama za učenike, ali i taj prijedlog nije naišao na odjek.
„Djeci je zaista izazov otići do škole i vratiti se. Uvjeti su loši, i kao kotar vjerujemo da definitivno možemo i moramo više. Nadam se da su okolnosti sada ipak malo povoljnije i da ćemo uspjeti pronaći trajno rješenje. Nećemo odustati“, zaključio je Varvodić.
Nema odustajanja
I predsjednik Gradskog kotara Sirobuja, Ivica Grubišić, potvrđuje kako je inicijativa za organizirani školski prijevoz pokrenuta upravo na zahtjev roditelja iz ovog kotara, no dosadašnji pokušaji također nisu urodili plodom.
„Inicijativa se pokrenula od strane roditelja. Već smo dva puta službeno tražili od Grada organizaciju školskog prijevoza, ali su nas odbili uz obrazloženje da ne ispunjavamo zakonske uvjete. Naime, udaljenost između kuća i škole ne prelazi tri kilometra zračne linije, što je zakonski minimum za ostvarivanje prava na organizirani prijevoz“, pojašnjava Grubišić.
Unatoč tome, najavljuje nove pokušaje.
„Svakako planiramo ponovno poslati prijedlog Gradu, jer smatramo da se, bez obzira na zakone, mora uzeti u obzir stvarna situacija na terenu, loši pristupni putevi, nepostojanje nogostupa i opća nesigurnost za djecu koja pješače“, poručuje Grubišić.
