Neki hrvatski portali, prije srpskih, objavili su da je u Beogradu u nedjelju 26. travnja umro hrvatski pjesnik Goran Babić. Doznao je to među prvima Milorad Pupovac, koji je to javio Dejanu Joviću, koji je to objavio na svom Facebooku, stoji u objavi portala Autograf, prenosi Jutarnji list.
Goran Babić, čovjek kontroverznog političkog i umjetničkog života, kojem se možda osobno ne bi svidjelo da ga proglašavaju "hrvatskim pjesnikom", mada je to bio ili jest. No, svakako je imao sporni, pravi "filmski" život koji zaslužuje biografski film, premda će mnogi tek slegnuti ramenima na ovu vijest ne poznavajući ni djelo ni životne stranputice tog pjesnika koji je obilježio prvo sedamdesete, a onda pogotovo devedesete godine hrvatskog i jugoslavenskog "kulturno-političkog života". Svojim "spornim" životnim putem potvrdio je "nesigurni život umjetnika koji se vezivao uz politiku, vlastodršce i režime, postajući simbolom propasti i života ‘homo politicusa‘ i ‘homo culturalisa‘ na Balkanu, pogotovo kada se spoje u jedno".
Zvali su ga "pjesnikom Hrvatskog proljećom"...
Kako to nije bilo ništa neobično, kao uostalom ni danas, Goran Babić bio je dijete političkih prilika u zemlji u kojoj je rođen i u kojoj se formirao i odrastao. Od 1969. godine vodio je Centar za društvene djelatnosti socijalističke omladine i bio zaslužan za objavu mnogih knjiga tadašnjih mladih hrvatskih pisaca. Umjetnički život preklapao mu se s političkim mijenama koje su zapljuskivale Hrvatsku u Jugoslaviji, pa je jedno vrijeme čak slovio za "pjesnika Hrvatskog proljeća", pogotovo zbog pjesme tada znakovitog naslova "Gori li Hrvatska", koju su tada mnogi spominjali kao avangardu tog reformskog i "pobunjeničkog" pokreta unutar vladajuće stranke u Hrvatskoj.
Kasnije će mnogi reći da to nema veze s tadašnjom političkom i društvenom klimom, da je to izvan tog konteksta ili slično, ali ostaje da je tada imao taj imidž, kao što je nakon pada Hrvatskog proljeća dobio imidž "izdajnika" i "preletača", čovjeka "kako vitar puše". Babić je ostao uz vlast dok su mnogi oni s kojima je navodno po uzavrelim studentskim tribinama pozivao na borbu bili prokazivani i progonjeni, piše Jutarnji list.
Babić je 1973. postao urednik tadašnjeg vodećeg kulturnog časopisa Oko, a dobio je tada titulu "državnog pjesnika", čuvara režimskih tekovina. I onda dolaze još teža vremena - devedesete - kada se ruši režim, sustav, ideologija i država. Pod čizmom Slobodana Miloševića i Memorandumom SANU raspada se Jugoslavija u krvavim ratovima, a Goran Babić bira "krivu stranu povijesti" i postaje jedan od rijetkih novovjekih hrvatskih političkih emigranata, jer utočište traži upravo u Miloševićevu Beogradu, gdje je ostao do kraja života, ali vrlo slabo angažiran i primjetan.
U Beogradu nije bio osobito aktivan, padao je u zaborav i u Hrvatskoj
Nije ga previše iskorištavala ni Miloševićeva propagandna mašinerija, osim jednog kratkog filma o Hrvatima koji stalno cvijećem dočekuju strane vojske i "oslobodioce" koji god oni bili, u kojem se obračunava sa svojim avetima, savješću i sunarodnjacima, očito ljut jer je izabrao bijeg. U Beogradu nije bio osobito aktivan, padao je u zaborav i u Hrvatskoj, gdje ga se tek poneko ponekad usputno prisjetio. Prisjetit će ga se u Jutarnjem listu 2008. godine veliki hrvatski književnik Miljenko Jergović i napisati u tekstu pod naslovom "Veliki hrvatski izdajnik i pjesnik":
"Mnogima je bila dodijeljena ta uloga, ali Goran Babić jedini je pravi disident i politički emigrant otkako je stvorena samostalna Hrvatska. Malo pred izbijanje rata prebjegao je u Srbiju, tamo je nedvosmisleno podržao Miloševića, bio aktivan u nečemu što je sebe nazivalo hrvatskom vladom u emigraciji, obilazio je sa srpskom vojskom bosanska bojišta i pisao reportaže u Dugi, nikada nije promijenio mišljenje o ratovima iz devedesetih, niti ga modificirao u skladu s nazorima građanske i demokratske Srbije.
Ovaj hercegovački sin, Hrvat s dna kace, sa stanovišta žive hrvatske kulture, kao i sa stanovišta onoga društva koje je nastajalo kad i samostalna država, na fizičkim i duhovnim zgarištima agresije kojoj je zemlja 1991. bila izložena, izdajnik je u punom smislu riječi. I to jedini od roda i imena", prenosi Jutarnji list.
Otišao je Goran Babić - zaboravljen s velikim teretom na duši.
