Hrvatska književnica, rođena Vukovarka Ivana Bodrožić oglasila se na društvenim mrežama uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Njezinu objavu vam prenosimo u cijelosti i autentičnosti:
Svake godine, u ovo vrijeme, kad mi počne zvoniti mobitel zbog poziva medija i ostalih zainteresiranih, imam jednu te istu izjavu: Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali u mirnodopsko vrijeme; neka to bude mlada djevojka, na primjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sada da ona idućih trideset godina, na svaku obljetnicu zločina, sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima, i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožiljke: "Ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li jako boljelo?" Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako joj slučajno ne bi umaknuo kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo na pamet da je ona više od žrtve.
Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno? Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije, izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da njihov jedini identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli? Kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kao da je njihovo najveće životno postignuće to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata?
To nema nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, te s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava plastičnim lampionima.
