Ta, 2015. godina, taj rujan, još su nekako mogli figurirati kao neki lijepi dio života. Pa i onog profesionalnog. Emisija „Nedjeljni akvarel“ koju sam vodio i uređivao na Radio Splitu, stekla je veliki broj poklonika kod radijskog slušateljstva, ma kako to prepotentno zvučalo. Uvjeren sam da je „štos“ bio u izboru sugovornika, gostiju, a za koje sam računao da imaju što reći.
Nisam bio sklon trenutnim zvjezdicama bez valjanog povoda. Tražio sam ono nešto malo više od izgleda kao jedinog aduta za pokaz i dokaz.
Kod Roberta Kurbaše dovoljan je bio kratki razgovor, poziv u emisiju i kroz osmijeh i intonaciju. Osjetio sam isti tren da taj Robi pripada upravo onoj vrsti umjetnika koje preferiram, a to su oni (kad je dramska umjetnost u pitanju), ne glumataju van scene.
Razgovor smo u studiju počeli s unaprijed pripremljenim tonskim prilogom u kojem Kurbaša govori stihove poznatih pjesnika.
…U mome selu ima puno jablana. Oni rastu uz potoke i uz rijeke. U vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo jer ima jablana. Jablani su visoki i do neba.
Mene majka zove, mene majka voli.
Jablane, evo ti vode, jablane moj. Najviše jablana ima u mome selu!
-Još odmalena sam bio ljubitelj pisane riječi.
Spomenuli ste jablane. Oni su krasota prirode. Baš fino za uvod razgovoru.
-Meni uskoro dolazi drugo dijete, muško pa sam sve u iskušenju da mu dadem ime Jablan.
Pa ne bi to bilo nimalo loše. Dapače!
-To bi bio lijepo ali ni onako konvencionalno. Vidit ćemo….
Robert ispričavam se što prekidam. Počeli smo s poezijom Jure Kaštelana i onda gore ispod naslova pjesme piše da je napisano prema osnovnoškolskoj zadaći. Dakle to je on pisao kad je bio dosta mlad?
-Da, jedna prelijepa pjesma iz našeg poljičkog kraja. Žrnovnica je tu na granici Poljica i odgovor na tvoje pitanje je bio da ima jablana. Ima malo više čempresa, ali ima I jablana.
Ajde neka, drago mi je. Nisam uspio primijetiti jer rijetko kad idem u Žrnovnicu ali znam da je lijepi kraj.
-Prelijep kraj, to je kraj u kojom sam proveo svoje djetinjstvo i uvijek kažem svugdje je lijepo poč', ali u Žrnovnicu mi je najdraže doć. Tu sam proveo svoje djetinjstvo, a ja volim pričati o djetinjstvu.
Ono obično kada je glumac u pitanju, onda se po nekom kalupu najprije priupita što nam sad pripremate? A kod koga se odijevate? Ali ja ne bih o tome. Ne bih o tome. ja bih za početak da vidimo kako je Robert Kurbaša postao jablan?
-Prvo svega hvala na komplimentu ako tako mislite - to je lijep kompliment. Ne znam za sebe, jesam li ja jablan, znam samo da Tin Ujević ima pjesmu koja se zove Visoki jablani.
Kad bi svi bili barem u nekom postotku, onako kako ih je Ujević opisao u toj pjesmi, onda bi ovo društvo, ovaj svijet bili mjesto za poželjeti za život. Bilo bi nam puno ljepše.
Nažalost to nije tako, ja se trudim da bude, volim da se i drugi trude i da živimo jedan sretni i ljepši život. To je jedna prelijepa metafora, jablan, visok, čvrst, raste do neba, među zvijezde, treba to prebaciti sve u realnost.
To su neki atributi koje bi svaki čovjek trebao nastojati steći, da bude moralan, da bude pravičan, da bude istinoljubiv.
Veliki ideali?
-Ako takvih ideala nema, onda smo izgubili bitku.
Kako je došlo do toga da mali Robert koji još nije bio jablan, pođe u te glumačke vode? Je to rijeka, je li to poneki jablan, je li to okruženje, kako je došlo do toga? Zašto niste zaželjeli biti pilot?
-Pa evo ne mogu baš odgovoriti na to pitanje. To je jedna nesvjesna kategorija. Sad pričam o razdoblju osnovne, negdje srednje škole.
Po meni muškarac ni ne zna komu glavu nosi do neke 22. 23. godine. Danas, a prije je to možda bilo puno ranije, ali u mom slučaju nešto me tjeralo, neka inercija me nosila tim putem. Znam samo da nakon završene Druge jezične gimnazije, išao sam na ta Lidrana, imao sam strašno dobrog profesora hrvatskog jezika, s kojim sam i dan danas, dobro i ovim putem ga pozdravljam.
Profesor Tomislav Najar, i preko njega sam zavolio tu upisanu riječ i ta ljubav prema scenskoj igri, prema izričaju, prema književnosti, je pobijedila u meni i upisao sam Akademiju dramskih umjetnosti.
Eto tako, nešto, kažem, vodilo me. Nije to bilo ono, sad ja po svaku cijenu hoću biti glumac i to je jedino što želim raditi. Mislim da čovjek treba biti čovjek prije svega, a tek onda identificirat se sa nečim, ali što ga određuje kroz život. To sam želio. Evo i da kažem da se ne može biti pravi umjetnik ako nisi čovjek.
Predlažem onda da poslušamo Vašu interpretaciju, Vaš Iskaz Ujevićevih pjesama?
-Ma ne samo najaviti. Evo, ja stojim mirno. Kao Iskaz, tako smo mu dali ime, to je ovako jedan omnibus siže, dosta Ujevićevih pjesama, kroz jednu onako jako zanimljivu sliku.
Miki Nopling je naime radio glazbu, moj prijatelj Milan Steiner, koji je zajedno sa mnom sažeo jedno 7-8 Ujevićevih pjesama u jedan mali kolaž. Recimo stila Depeche Mode.
Kako glumac zapravo živi tuđe živote, ulazi u tuđe sudbine, ili tako?
Tumači nekog drugog, a zapravo bi trebao tumačiti i sebe uz to.
-Pa, eto, to je kratki siže, zapravo. Dakle, to je ta vječna mistifikacija glumačkog poziva. Je li to netko drugi ili sam to ja, taj lik kojeg tumačim.
I sad, kako se izvući iz tog nekog drugog, ili još bolje, kako ući u tog nekog drugog, ili to ide samo učenjem teksta?
Ja mislim, da je veći problem kako izaći iz nekih uloga kod nekih glumaca, koji nisu glumci ranga Roberta Kurbaše.
-Oduševili ste me s ovim, stvarno odlično. Ali, glumački poziv je sam po sebi težak i usko je povezan sa osobnošću vlastitom, usko je povezan sa našom razinom svijesti na kojim egzistira jedan XY.
Jako je poročno zanimanje, ali je prelijepo.
Dakle, gluma kao poziv nudi nam jedan skok u nečiju tuđu osobnost, a opet je to naša vlastita osobnost, i kako sam Ujević kaže, ima mene i u drugima.
Jer, čovjekov duh je univerzalan, a duh vlada nad materijom.
Ja to tako složio, tako je posložio dragi Bog. I treba se približiti tom svom duhovnom biću, da bi se uvidilo da smo svi od cjeline. I tu je taj ključ dobrog poznavanja i tuđih duša, prije svega vlastite. A onda, i tuđih, svemira, eto, tako bi to rekli.
Nije preduboko.
Roberte, može li jedan glumac, bez obzira kakav on uživa ugled, među kolegama, među režiserima, može li se jedan glumac kod nas drznuti i reći, evo, ja bih igrao Čehova.
Ili nešto tako u tom smislu. Ili se ostaje na tome da netko ima nekakav svoj profil, nekakav svoj fah i onda ga stalno guraju u to.
Biste li se vi drznuli da se, evo, recimo, ja, poznati režiser, sad postavljam na scenu nešto….Recimo, Strindbergovog Oca. I sad vi meni kažete ja bih igrao to.
Biste li se Vi usudili to? Ili je to neuobičajeno za naše prigode?
-Da, jako neuobičajeno. Zapravo, mi živimo u društvu predrasuda. Novinari rade lažnu sliku o nama, kolege, poznanici, pa čak i prijatelji.
Pod navodne znakove, imaju predrasude prema prijateljima, poznanicima i kolegama. Ja ne volim te uobražene postulate kako se uloge dodjeljuju i kako se radi casting, bilo za filmove, bilo za kazališne predstave. To je sve jako površno kao i u većini stvari u našoj državi, nažalost.
A dobro, dug je put pred nama i ja nadam da će stvari doći na svoje mjesto.
Što se mene osobno tiče, da slušatelji krivo ne pomisle, ja sam zadovoljan sa svojom karijerom, onako kako ona ide, kako teče, ali da bi volio igrati Richarda III da bi volio igrati dobre kazališne role na nekim značajnim festivalima, bi.
Evo, kažem to javno. I da ste vi Gorane jedan režiser, ja bih to rekao i lupio bi šakom i rekao da želim igrati, jer mislim da svaki glumac umjetnik treba biti jasan u svojim željama.
Ali režisera, po meni, ako se mene pita, na ovim prostorima pravih režisera fali.
Ja ne volim govoriti ništa protiv svojih kolega, ne volim govoriti nikad ništa protiv svoje struke, branše u kojoj sam ja, u kojoj radim, ali neke stvari bi se trebale početi mijenjati, to je moje mišljenje.
Moglo bi biti puno kvalitetnijeg sadržaja za publiku.
Roberte, evo ovako ja neću zaključiti ništa. Drago bi mi bilo da dobijete ulogu u Richarda Trećeg, dobro, i želim vam da dobijete jablana, želim vam puno dobrih uloga.
