Mala scena HNK-a u Splitu bila je mjesto radnje premijerne izvedbe psihološke drame „Susret“ prema tekstu Nine Mitrović. Kompleksan psihološki komad o razdorima u odnosu oca i sina režirao je Patrik Sečen, a scenografiju i kostimografiju oblikovao je s Karlom Mesek, koja ujedno potpisuje i dramaturgiju. Glavne uloge tumače Trpimir Jurkić i Stipe Jelaska.
Mala scena i inače komplimentira dramama komornoga tipa, u kojima gledatelj dobiva vrlo blizak uvid u privatne svjetove likova. U duodrami „Susret“ to je iskustvo stiješnjenjosti intenzivirano izrazito skučeno postavljenim prostorom stana u kojemu obitava otac, bez ikakva namještaja osim stola, koji je neprirodno dugačak za samca. Sve očeve replike o tome što je sve korisno dobio na raspolaganje u jeftinom podstanarskom stanu i sinu i publici ostavljaju dvojbe laže li – jer ako i živi sjajno – to se u njegovoj primaćoj sobi ne vidi. Ali snažan otac uvijek mora ostaviti iluziju svijeta u kojem je sve u redu.
Stipe Jelaska kroz svoju ulogu oblikuje sina koji se vidno prisilno trudi biti pun kurtoazije i razumijevanja – ocu donosi Jadro kekse, samome sebi vadi pivo iz ruksaka, trudi se sjediti, pušiti i govoriti kao da je taj njihov susret dio svakodnevice, a u svakoj je replici vidljivo da nije. Njegovo je iskustvo iskustvo trpljenja, zamjeranja i traženja odgovora. Lik koji inzistira na dijalogu i na ruci povjerenja duboko je u sebi čovjek prestrašen mogućnošću da ponovi greške svoga oca, što je Jelaska uvjerljivo oslikao svojom ekspresijom i govorom. Trpimir Jurkić suvereno i znalački slojevito gradi lik oca kakva se djeca obično trude zaboraviti – arogantna, odsutna, kritična i verbalno nasilna – ali zaborav se pretvara u znatiželju u onim godinama kad se dijete, odnosno mlada osoba, počne pitati o tome može li uopće zaobići neugodne obrasce svojega odrastanja, naposljetku – može li prevariti genetiku. Ideja lika „slabića“ mogla bi pogoditi u srž svako dijete, koliko god staro bilo, koje se ikad zapitalo zašto nije dovoljno dobro po kriterijima svojega vrhovnog autoriteta – roditelja. Na kraju krajeva, postavit će se i prevažno pitanje – ako je sin slabić, je li slabić zato što je sam skrenuo putom slabosti – ili ga je takvim napravio otac.
Sin suočava oca sa saznanjem o promjenama njegova zdravstvenog stanja, a autorica teksta, dramaturginja i redatelj sjajno skreću pozornost na dijaloški paradoks – iako je otac taj čije tijelo gubi svoje funkcije, sin je taj koji se ne sjeća pozitivnih sitnica iz svojega djetinjstva, primjerice talenta za crtanje. Pitanje sjećanja pred gledateljem se vrlo brzo počinje raslojavati u pitanje zaborava – jesu li roditelji koji omalovažavaju svoju djecu skloni selektivnom pamćenju ili opravdavanju vlastite superiornosti?
Tekst je izrazito snažan i glumački potresno donesen u svojoj surovosti, toliko da bi na pojedinim mjestima mogao biti okidač za reakcije onih koji su proživjeli slične traume. I dramaturški i režijski vrhunac događa se mnogo prije raspleta, kad sin suoči oca s činjenicom da njegova starija sestra, ona koju je otac uvijek smatrao snažnom i uspješnom, posjećuje psihijatra. Sinova rečenica „Ona nije tužna. Depresivna je“ dugo je odzvanjala gledalištem, kao i očeva suluda, ali za narcistički postavljena roditelja očekivana replika „Ima napadaje panike? Ja to nemam!“ Kao da je dijete, ondje gdje nasljeđuje ili uči nešto pozitivno, to nužno naslijedilo ili naučilo od oca. Ondje gdje je dijete oštećeno, otac je defenzivan i ne uviđa svoj doprinos tom dijelu mladoga bića.
Da ne kvarimo gledateljski dojam svima koje „Susret“ tek čeka, samo ćemo naznačiti da dobro prate motiv kutije keksa kroz predstavu. Jer ondje gdje je cjelokupan vizualni dojam sveden na minumum, čak i te natruhe predmetne radnje dobivaju snažne metaforičke zadatke i izazivaju burne emotivne doživljaje. Jedan red keksa i jedan dječji konjić u takvim okolnostima postaju slamke spasa za koje se hvataju i likovi i gledatelji, pitajući se ima li nade za sanaciju tektonskih obiteljskih oštećenja i preskakanje generacijske traume koja će rezultirati novim žrtvama. Gledajući Trpimira Jurkića u izuzetno zamršenoj ulozi oca, ne može se ne pomisliti na Turgenjevljeva kultnog Bazarova i njegov nihilizam. Ovaj se otac ne upliće u pitanja zašto se razbolio ni što o njemu misle njegova djeca, a u dijeljenju životnih mudrosti i glorifikaciji sama sebe uvijek je prvi i svakomu loncu poklopac. Dok mu sin samo pokušava dokazati, tek rubno uspješno, da on neće biti njegova sjena, a ni produžetak.
Nešto što je isprva izgledalo kao crtica iz iščašenog obiteljskog života zapravo je duboka saga o roditeljskim promašajima i dječjim posljedicama. Mala scena iznjedrila je veliku dramu, dramski sukob i tužno aktualnu temu koja vjerojatno postoji u svakoj obitelji. Zašto obiteljska dinamika mora biti bolna, zašto nas najbliži ljudi ponekad najlošije čuju, zašto je vrijednosni sustav roditelja potpuno drugačiji od sustava njihove djece i na kraju – kad nestanu spone među članovima obitelji, kad nestanu emotivci, majke nositeljica svih zidova kuće, kćeri „s mudima“ – što ostane? Ostaje li dovoljno snage za zagrljaj? „Susret“ nije psihološka drama koja nudi priručnik za preživljavanje i nadilaženje obiteljskih trauma, ali ih iskreno i neuljepšano predstavlja kao dio strukture karaktera mnogih arhetipskih očeva i sinova. Kad se tomu pridoda izvrsna glumačka izvedba, gledatelj barem zna da će, ako ne katarzu, doživjeti val emocija zbog kojega će možda, dok još može, sjesti za stol s voljenima i postaviti važna životna pitanja.
