Sličica prošlosti uz posljednji premaz bojom aktualnosti, presjek vremena gospodarskog siromaštva i duhovnog blagostanja, likovi koje ne ismijavamo nego se smijemo s njima, glazba koja razgaljuje dušu i izvedba koja istinski raduje – sve je to omiljeni „Spli'ski akvarel“ u izvedbi HNK-a u Splitu i režiji Krešimira Dolenčića. Najpoznatija i najizvođenija Tijardovićeva tročinska opereta prati dva mlada para i njihove ljubavno-obiteljske dogodovštine te nekoliko komičnih crtica iz života Splićana. Zbor i Orkerstar HNK-a odlučno je i odlično predvodio maestro Tonći Ćićerić, a „novu premijernu“ izvedbu redatelj Dolenčić najavio je sjajnom dosjetkom: „Ne događa se Spli'ski akvarel u kasnim dvadesetim godinama. On se događa stalno…“
Pozornica prekrasna kolorita, s jednom središnjom kamenom kućom i nizom kućica koje su zrakasto razbacane na nebu kao uspomena na Veli Varoš djelo je Vesne Režić, koje savršeno funkcionira u kombinaciji s uvjerljivim kostimima Splita '20-ih u izvedbi Ane Savić Gecan.
Uz Zbor i Orkestar HNK-a te nastup dijela Baleta, koji su oduševili svojim višestrukim angažmanom u djelu koje očito ima posebno mjesto u srcu domaćih umjetnika, posebno su se istaknuli protagonisti operete: Nela Šarić kao Marica, Roko Radovan kao njezin dragi Tonči, Zorana Kačić Čatipović kao Perina i Pere Eranović kao Lešandro. Dvije paralelne radnje prate ljubavne priče dvaju radikalno različitih parova: voljene kćeri jedinice Marice i poštenog, ali siromašnog Tonča te arlekinski pokvarenog sitnog prevaranta i šarmera Lešandra i njegove vrckave i pomalo proračunate zavodnice Perine.
Kasting – savršen. Uloge su tumačili najbolji pjevači među glumcima i najbolji glumci među pjevačima. Pere Eranović još je jednom dokazao koliko je svestran glumac, izuzetno talentiran za komiku, a valja spomenuti i da ga krasi sjajan sluh, glas i ritam – tko bi drugi, uz niz uspjelih gegova, izveo moonwalk u splitskoj opereti? Odlično mu je parirala i kolegica Zorana Kačić Čatipović, čiji je glas vrlo stabilan i lijepe boje u dubinama, a u visinama dobiva dramatiku i zvučan vibrato, što je odlično pristajalo Perini u njezinoj interpretaciji. Kod ova dva lika može se dogoditi i da gledateljima koji su naviknuti na nešto konzervativniji prikaz, da ne kažemo staromodniji, neće biti sasvim po volji. (N)ovi su Lešandro i Perina sasvim neopterećeni mišljenjem okoline, za njih vrijede samo njihova pravila, cilj opravdava sredstvo, a autentičnost u življenju svojih uvjerenja čini ih više simpatičnima nego problematičnima. Nama se takva interpretacija svidjela.
Nela Šarić kao Marica još je jednom šarmirala svojom glumačkom blagošću i suptilnošću, a njezina je zvonka soprana bilo puno kazalište. Pjevačica moćnih glasovnih sposobnosti vrlo je talentirana glumica, s osjećajem za važnost sinergije s partnerom. Mladi tenor Roko Radovan u ulozi njezina partnera Tonča više se ne može nazvati „nadom“ – svima je već jasno o kolikom se dragulju radi, neprikosnovenih pjevačkih sposobnosti, i lijepo je što je Split prepoznao i angažirao takav talent. Još je jedna kombinacija bila nadasve šarmantna i duhovita, a to su Joško Tranfić kao Maričin otac Toma, sjajan i glumački i pjevački, i njegova vječno kukajuća i boležljiva žena Jovana u humorističnom ruhu u koje ju je zavila Tajana Jovanović.
Prizor u kojemu hipohondri među Splićanima hitaju u Ljubuški po „liječničku“ pomoć najjednostavnije je rečeno urnebesan. Dinamika između uvijek fantastičnog Joška Ševe kao nadriliječnika i mlade pjevačice Tee Prvinić u ulozi Fate bila je izvor salvi smijeha, a rješenja koja je liječnik nudi naivnim Splićanima groteskna. Gazda Pera, bogati Srbin (Bojan Brajčić) u pratnji harmonikašice (Danira Ipavec) i svog komičnog tjelohranitelja (Stefan Kokoškov) mijenja dinamiku u gradu, tražeći prava na Maricu zbog bogatstva, dok se kao rješenje svih problema čeka Tončev bogati brat Paško iz inozemstva (Matija Škiljo). Živeća legenda, Ratko Glavina, u svoga Stanka Trogiranina upisuje sve one male mane koje toliko obožavamo da nam takvih uloga nikad nije dosta, slično kao i tipski likovi u izvedbi Tonča Banova i Ivana Jakusa. Ipak, vrhunac je zdravog humora scensko i glumačko rješenje za lik svetog Duje. U katedralu sastavljenu od brojeva za tombolu, krovno slavlje (!) svake Sudamje, popeo se Vlatko Belas, solist kojega smo naviknuti gledati u ozbiljnim opernim ulogama, a ovdje je njegovo čitanje brojeva tombole bilo ravno stand up komediji koja je cijelu izvedbu učinila djelom koje će se pamtiti po smijehu.
Krešimir Dolenčić dubinski razumije i voli i glazbu i režiju. Njegov pristup „Spli'skom akvarelu“, koji desetljećima nosi u srcu i uspomenama, nije tradicionalan, nedajbože dosadan, ali nije ni u diskrepanciji s duhom Tijardovićeva vremena. Njegovi Willyji i Johnnyji (Luka Čerjan, Davor Pavić, Filip Luka Gospić, Davor Bojanić) galebovi su i cirkusanti vrijedni vlastita showa, njegova Perina prava holivudska zvijezda, scenski je pokret toliko pogođen da gledatelji veći dio izvedbe lupkaju ritam nogama ili razdragano plješću (što je svakako zasluga i koreografije Snježane Abramović Milković u obnovi Snježane Radica i Leva Šapošnjikova), a čitav je duh onodobnog Splita protkan aktualnostima. Filip Radoš kao ovrhovoditelj svojoj se zgodnoj tajnici (Diana Kurobasa) obraća s „Radosti“ (suptilna i pametna politička aluzija), pleše se koreografija trenutačnog Eurosong hita Baby Lasagne „Rim tim tagi dim“, Eranović u trenutku šoka mišokovačevski rasteže „Stankovićuuuuuu“…
Sve u svemu, Dolenčić splitskoj opereti daje točno onoliko zdrave frivolnosti koliko ona može podnijeti, kao da svi likovi žele reći „Vi ste, publiko, dio naše priče, a ne mi vaše – zato se prilagodite, jer da niste dio nas, ne biste došli na 'Spli'ski akvarel'“. Stalna korespondencija s publikom, gradom, izvođačima i iznad svega tom pozitivnom Tijardovićevom slikom predivnog vremena koje nostalgično i ljubomorno čuvamo ovaj „Spli'ski akvarel“ čini blistavom uspomenom koja će prkositi vremenu i zaboravu.
